Pune emocija, iskaza privrženosti i pripadnosti bile su oproštajne utakmice dva dugogodišnja igrača HNL-a.
Arijan Ademi i Mile Škorić su vršnjaci (1991.), koji su upravo potpisali za nove poslodavce u Kini. Ademi je iz Šibenika otišao u Dinamo prije 13 godina i u 12,5 godina (pola godine u Lokomotivi) odradio je 359 utakmica za Modre. Mile Škorić je iz Osijeka išao u Goricu i HAŠK, da bi se 2013. vratio u Gradski vrt i, eto, u nepunih 10 godina upisao 334 nastupa za Bijelo-plave. Kako Ademi, tako i Škorić ne spadaju u krug onih koje se doživljavalo elitnom (tehničkom) kvalitetom HNL-a, ali su svakako bili u najužem krugu onih koje navijači najviše vole zbog izražene borbenosti i podređenosti momčadi. Zato je bilo očekivano da će se Dinamovi i Osijekovi navijači s osobitom privrženošću i respektom oprostiti od ikona ne samo tih klubova, nego i HNL-a uopće.
Manja baza kvalitete
Dojam je kako Ademi i Škorić predstavljaju zaostavštinu jednog drugog nogometa. Novije doba prioritetno je vezano za trgovačke okvire. Stoga ne čudi da su već i mladi pioniri vezani za menadžere. Slijedom te filozofije u HNL-ovim rangovima nerijetko se događa da tko ima umješnijeg posrednika ili drugu vrstu zaleđa lakše napreduje. Kako se razvoj mladih igrača događa u fazi kada se mogu bitno razlikovati biološka odrastanja u odnosu na dob, to pogoduje da se neprepoznati potencijali razvodne i nestanu u bespućima razočaranja te neprelaznih prepreka sustava. Uvođenje Lige 10, malo tko hoće to čuti, smanjilo je bazu kvalitete domaćeg nogometa. Uvođenje druge lige 10, dodatno će tu bazu umanjiti. Kad je baza kvantitativno manja, onda je i produkcija kvalitete suženog dometa. Proces je to koji u Hrvatskoj traje dekadu i onaj koji voli živjeti u iluzijama i trenutku zadovoljstva zanemarit će kontinuitet pada kvalitete (i) proizvodnje. Zanašanje individualnim bljeskovima (pojave) talenata samo prikriva očitosti deficitarnosti. Zato postoje problemi u formiranju igrača pojedinih pozicija, pa ciklički nedostaju lijevi ili desni bekovi, aktualno desna krila i centarforovi, sutra će to biti plemenitiji vezni igrači. O tome mogu poslužiti primjeri jačih zemalja, koji su zanemarivali razvoj, škole nogometa, metodiku rada i selekcijske pristupe.
Njemačka je tresnula o pod u Francuskoj ‘98. pa je prionula nogometnim reformama i formativnim akademijama. Desetak godina kasnije su iskoračili, a potvrdili se svjetskim naslovom 2014. Vidljivo je da su se opet ulijenili i već nekoliko velikih turnira imaju očit manjak talenta i posljedične uspješnosti. Francuska je nakon silaska sa scene Zidaneove šampionske generacije doživjela veliki pad, s vrhuncem 2010. na Mundijalu kada su došle do izražaja etničke podjele, a igrači su štrajkali pred kamerama cijelog svijeta protiv izbornika i saveza. I tada su odlučili mnogo toga promijeniti, ušli u nove reforme, jer one koje su pokrenuli 70-ih i 80-ih (akademije) sukladno globalnim promjenama u svijetu i nogometu su zastarjele. Uz 25 nacionalnih selekcija (muški 16, žene 8) uniformiralo se razvojne procese s 35 klupskih akademija na tehničko-taktičkoj i fizičkoj razini. Višegodišnji rad sada je prvi puta rezultirao time što su baš sve selekcije francuskog saveza, muške i ženske, izborile plasman na velike turnire. O rezultatima seniora (finale EP 2016., SP 2018. zlato, SP 2022. srebro, osvojena Liga nacija) da ne govorimo. Dovoljan je podatak da je svjetski naslov osvojen s trećinom kadra formiranog u federalnoj Akademiji...
Belgija je bitno manja. Ima 11 milijuna stanovnika, “tek” 542 tisuće registriranih nogometaša. To je četvrtina francuskih 2,1 milijun. Belgija je također prije 15-ak godina počela s reformama natjecanja i škola nogometa, te je kroz proteklu dekadu njihova reprezentacija postigla velike rezultate (lideri FIFA rejtinga, polufinale Mundijala i Lige nacija). Njima sada predstoji obnova A selekcije, ali taj je proces olakšan upravo proizvodnjom po novom modelu. Primjerice, ukinuli su diktaturu rezultata svim selekcijama do 14 godina. Igra se bez bodova, tablica, jer su njihovi stručnjaci zaključili - ako je važna samo pobjeda kod djece, ona ne mogu normalno sportski sazrijevati. Ne mogu ni preuzimati rizik za gradnju igre iz niskog bloka od straha zbog pogreške i gubitka bodova. Ne mogu razvijati ofenzivni pristup jer su opterećeni rezultatom i brane se. Uveli su i paralelne dobne selekcije da ne izgube igrače koji su fizički slabašni u mlađim kategorijama. Time im pružaju priliku da se održe do kasnijeg fizičkog sazrijevanja jer imaju talent. De Bruyne je simbolika tog pristupa, u mlađim kategorijama bio je iznimno mršav i fizički slab.
Kriza će doći
U domaćem nogometu, izuzmemo li puno lijepih priča, u HNS-u i klubovima ne prepoznajemo nove modernije pristupe. Ili smo doista uvjereni da imamo talenata napretek i da će se oni i dalje razvijati tako da ćemo biti među najjačima na svijetu, ili se uzdamo u improvizaciju. Prva velika kriza HR nogometa još se nije dogodila. Imale su ih velike zemlje i neupitno je da će se dogoditi nama. Kako ćemo se iz nje izvući ostaje za vidjeti. Puno je dubioza jer naš nogomet nema snagu navedenih europskih zemalja, ni materijalnu, ni infrastrukturnu, a ni demografsku. Reprezentacija je svima pokrivač, ali pitanje je dokle...