Europsko je prvenstvo za nama. Hrvatska se nakon osam godina uspješnog natjecanja na dva Eura i (osobito) dva Mundijala, uz Ligu nacija, suočila s eliminacijom u grupnoj fazi. Znači li to nešto u kontekstu perspektive reprezentacije? Naravno da nagovještava određene problematične situacije, a to je prije svega dvojbena reprodukcija kvalitetnih igrača koji bi održali ritam uspješnosti kakav je bio u proteklih 7-8 godina...

Analizirajući podatke Hrvatske iz perioda 2018. - 2024. u sklopu kojeg se nastupilo na dva svjetska (2018. - 2022.) i dva europska (2021. - 2024.) prvenstva, došli smo do zanimljivih pokazatelja glede sposobnosti hrvatskog nogometa da stvara nasljednike slavnih prethodnika. Imamo tri linije novačenja Vatrenih. Prvi su izvori iz domaće lige, drugi je od domaćih igrača koji su se kao juniori otisnuli u svijet, a treći su igrači iz dijaspore. U srebrnoj generaciji imali smo tako jednog iz dijaspore (Rakitića) te dva koji su iskoračili u inozemstvu (Perišić i Ćaleta-Car). Ostalih 20 aktera Rusije bili su igrači koji su redom proizašli iz HNL proizvodnje, te iskoračili u vrijeme Lige 12 i Lige 16! Niti jedan igrač nije bio proizvod Lige 10, koja je tada imala već pet godina (od 2013.). Na EP 2021. to se neznatno promijenilo. Iz Lige 10 imali smo Gvardiola, Domagoja Bradarića i Ivanušeca. Iz “vanjskih” aktera priključili su se Petković i Sluga (Italija) te Ćaleta-Car. Dakle 17 igrača je sazrijevalo iz ostalih liga (12, 16).

Što sugeriraju podaci?

Na Mundijalu 2022. porastao je broj aktera iz Lige 10. Bilo ih je 9 (Šutalo, Gvardiol, Majer, Grbić, Barišić, Sosa, Juranović, Jakić i Vlašić). Porastao je i broj igrača koji su etablirani u inozemstvu (pored Perišića još Stanišić, Livaja, Erlić, L. Sučić), a smanjio broj igrača iz širih HNL liga (12). Naposljetku na ovom Euru bilo je 9 aktera Lige 10 (Labrović, Šutalo, Gvardiol, Sosa, Juranović, Majer, Baturina, Vlašić, Ivanušec), povećao se broj onih koji su se seniorski počeli dokazivati u inozemstvu ili su dijaspora (Stanišić, Pongračić, Erlić, Sučić, Marco Pašalić, Petković, Perišić), a umanjio broj iz širih hrvatskih liga (10)...

Što nam sugeriraju ti podaci? Bez ikakvih promocija, već samo kao pokazatelj trendova baziranih na činjenicama, da se zaključiti da “koncentracija kvalitete”, kako se promicalo Ligu 10, ne uspijeva na površinu izbaciti dovoljan broj igrača koji će u perspektivi konkurirati za A reprezentaciju. Dojam je da se taj proces odnosi na U21 reprezentaciju. Činjenica jest da je u 11 godina ovakvog natjecanja u elitnoj HNL konkurenciji, što je više nego dovoljni vremenski okvir za analizu, reprezentacija dobila samo dva standardna igrača, Gvardiola i J. Šutala. Svih ostalih 11 su ili alternative (7) ili su ispali iz kruga (4).

U spomenuta četiri velika turnira, dakle, među 98 pozivnica, bilo je 74 igrača koji su seniorski sazrijevali kroz Ligu 12 i 16, dok ih je 11 iz dijaspore ili igrača koji su na prijelazu juniora u seniore otišli u inozemstvo, te 13 aktera koji su iskoračili u Ligi 10. Znači tek 13 % unutar 6 godina reprezentacije, odnosno u 11 godina elitne lige s 10 klubova. Naravno da je najznakovitiji podatak da su samo dva igrača (Dinamovi) izborila status standardnih.

Blokada razvoja

Liga koja je trebala biti generator jače proizvodnje kvalitete pokazuje se zapravo blokadom razvijanju mladih domaćih igrača. Ne samo radi povećavanja stranih igrača, nego i zbog smanjenja baze centara razvoja. U 11 godina ove lige trend je zabrinjavajući. Ugašen je izvor u Zadru, u Vinkovcima se muče za opstanak kluba više nego za (drugoligaški) status, Šibenik je u tranzitu drugi-prvi razred, klub Split je u nižim razredima, izvor Slavonskog Broda u trećem razredu, Inter Zaprešić je kao i NK Zagreb potonuo...

Činjenica jest da je HNS čak ugasio borbu za popunu Lige 10, između devetoplasiranog superligaša i drugoplasiranog prvo(drugo)ligaša, jer je kvaliteta drugog razreda miljama daleko od najslabijih superligaša. No, sada su u HNS-u donijeli odluku da se taj format play-offa vrati, i to od sezone 2026./27. Zašto za tri godine? Misli li se da će se te razlike bitno promijeniti, i to na kojem temelju? Odokativno ili stručna procjena?

Vladari HNS-a su prije desetak godina drastično promijenili natjecateljsko funkcioniranje hrvatskog klupskog nogometa. Ne samo u seniorima, nego i nakaradnim ukidanjima pa vraćanjima juniorske lige, uvođenja pionirske nacionalne lige. Sve se to garnira sa stalnim promjenama funkcioniranja drugog i trećeg razreda, čak i četvrtog stupnja natjecanja. Mijenjaju se stalno i vizije (stručne?) kako razvijati mlade, pa su uveli kvote U21 u drugom i trećem razredu, pritom žonglirajući i s promjenom promjena. Drugom razredu smanjili su broj U21 s 3 na 2, i to na jedno poluvrijeme. Trećem razredu, koji bez financiranja HNS-a nema šanse opstati, nametnuli su povećanje s 3 na 4 U21. Djeluje kao da je treći razred definiran kao liga mladih i poligon razvoja za više rangove, iako oni funkcioniraju izvan kruga nominalno 22 najjača kluba u (maloj) Hrvatskoj. Kad se to navodi, kazat će vam da imate nešto protiv nekoga ili HR nogometa. Tipična frazeologija kao odgovor činjenicama koje daju naslutiti velike brige gdje to ide razvoj domaćeg nogometa i perspektiva Vatrenih...