Iako će na kraju prvenstva najvjerojatnije biti obrnuto, Gorica je trijumfom 3:1 protiv Hajduka pokazala tko bi trebao biti europski predstavnik Hrvatske, a tko to u ovom trenutku ne zaslužuje. Vadit će se Splićani na izostanke sedam prvotimaca, spominjati rezultate 6:0 i 3:0 kojima su ove sezone istog rivala razmontirali na Poljudu, kao što uostalom imaju osam bodova više od šestoplasiranih Velikogoričana na četiri kola prije kraja prvenstva, ali poanta priče i postavljena teza iz prve rečenice je mnogo dublja i kompleksnija.

Ona govori o rastu jednog nogometnog projekta iz manje sredine, koji je prije 26 godina kao gradski klub Velike Gorice pod imenom Radnik gubio na Poljudu rezultatom 0:10, a danas se njegova perspektiva i budućnost pod imenom Gorica čine možda i svjetlijom od one Hajdukove.

Čovjek s 120 pobjeda

Sunovrat u ponor splitskog velikana traje već sedam ili osam godina i što je najgore, ne nazire mu se kraj. Hajduk sada u prijestolnicu Turopolja dolazi po porciju, gubi tri utakmice u sezoni od Gorice i već drugu godinu u nizu strepi hoće li uopće izboriti plasman u Europsku ligu.

Gorica pak može biti svjetionik i putokaz kako se od treće lige gdje je bila na svom startu 2009. godine, s ozbiljnim i temeljitim radom i jasnom dugoročnom vizijom sposobnih ljudi, može doći do predvorja Europe. Već u debitantskoj sezoni Velikogoričani su bili nadomak ostvarenja europskog sna, osvojili su peto mjesto, a četvrto im je pobjeglo za tri boda. Da je bila situacija kao ove sezone, onda bi uspjeli već tada, dok su sad korak iza, na šestom mjestu, sa samo matematičkim šansama, ali s evidentnim naznakama rasta forme.

Dogodila im se krajem veljače i prva promjena trenera otkako su prvoligaši, Sergej Jakirović je smijenjen jer nije održao željeni nivo rezultata, a došao je litavski strateg Valdas Dambrauskas (43). Površna i zlobna, kakva već jest hrvatska stvarnost i javnost o čemu god se govorilo, pogotovo na društvenim mrežama punim anonimnih neznalica, dočekala je Dambrauskasa s onim tipičnim balkanskim podcjenjivanjem i pitanjima:

“Tko je sad taj i što Litavci znaju o nogometu, zar nije to zemlje košarke?”

Prije toga se naravno nisu ni potrudili vidjeti bar podatak da čovjek ima 120 pobjeda u trenerskoj karijeri ili čak 60 posto u vođenim utakmicama, a već prvi susret s njim i elokvencija i znanje s kojima zrači, jasno su naznačavali da je riječ o nogometnom fanatiku i eruditu koji čita i po 10 knjiga mjesečno.

Iako ga je doveo njegov veliki prijatelj Mindaugas Nikoličius s kojim je nizao trofeje u Žalgirisu, znao je Dambrauskas da ga u Gorici čeka najveći izazov karijere i da su sportski direktor i predsjednik Črnko vrlo ambiciozni i zahtjevni. Ostavit će oni njemu vremena, ali bez rezultata kakve traže, neće ga biti previše. Europa nije bila imperativ ove sezone, ali učinak i dojam o igri moraju ići u tom pravcu, a odlučio se Dambrauskas i na potpunu promjenu stila, što je također složen proces koji traži i mjesece rada. Od uglavnom reaktivnog Jakirovićeva nogometa, baziranog na obrani, tranziciji i kontrama, Litavac se okreće kombinatorici i presingu, što je velika promjena koja nije unaprijed osuđena na uspjeh.

U prve tri utakmice po dolasku osvaja četiri boda uz mnogo oscilacija, a onda dolazi korona pauza, koja će potrajati tri mjeseca. Već u tri pripremne utakmice nakon stanke, Gorica postiže 10 golova i pobjeđuje Dinamo u Maksimiru, da bi u šest prvenstvenih dvoboja osvojila 11 bodova.

Trijumf nad Hajdukom bio je Dambrauskasova deveta utakmica, što znači da je odigrao sa svim suparnicima u ligi, a može se reći da je to bio i “šlag na tortu”, definitivna potvrda ispravnosti puta kojim ide.

I Dinamo na konopcima

Dominacija i realizacija, kako on voli reći, odnosno Gorica je u stanju postaviti se autoritativno na terenu, kontrolirati utakmicu i začiniti je s tri boda, a može samo žaliti što joj se provukao Dinamo, koji je također bio na konopcima, ali je završilo 0:0.

- Rezultat je na kraju logičan jer smo dominirali u najvećem dijelu utakmice protiv Hajduka, pogotovo u prvom poluvremenu. Zaista mogu biti ponosan onim što su moji igrači u tom razdoblju pokazali, kao što me veseli što nas nije poremetio primljeni gol u zadnjim trenucima prvog poluvremena. Kad smo počeli raditi na promjeni stila igre, znao sam da je zbog rizika uvijek moguće dobiti takve golove, ali uvijek govorim kako je u nogometu najvažnija reakcija nakon toga. Od prve sekunde drugog poluvremena nastavili smo igrati na isti način, a to pokazuje koliko velika srca imaju ovi dečki, ali i koliko imaju potencijala. Mislim da svi navijači i cijela Velika Gorica imaju razlog za ponos onim što smo pokazali - podvukao je Valdas Dambrauskas nakon najbolje partije njegove momčadi otkako je trener Gorice.

I kad smo već kod zemlje košarke, neka bude košarkaškim rječnikom da je Litavac prvu četvrtinu od devet utakmica završio s 15 osvojenih bodova, što je 55 posto mogućih. I da, glavni financijer i najvjerojatniji budući većinski vlasnik HNK Gorica je bivši košarkaš iz Litve Gintaras Staniulis. Nije nova vijest, ali ponavljanje je majka znanja...