Ivan Kelava u jučerašnjem je intervjuu za SN podsjetio na trenutak koji mu je usmjerio karijeru. U 50. minuti derbija u Splitu, u jesen 2010., ozlijedio se prvi vratar Filip Lončarić, umjesto njega ušao je Ivan Kelava, tek nedavno došao iz Lokomotive. Lončariću su 'otišli’ ligamenti, išao je na već drugu tešku operaciju, stanka će, znalo se odmah, biti dugačka.
Ivan Kelava čvrsto je prigrabio 'jedinicu’ i više ju nije ispuštao. Lončarić se vrati na teren, počelo trenirati, međutim, nikad više nije niti primirišao priliku. Momak koji je dugo slovio za najtalentiranijeg hrvatskog vratara, ali i dečko čije su ponašanje izvan terena često svi (pre)naglašavali, više i nije imao izbora. Ili sjediti Kelavi na klupi, braniti ponekad ako se ukaže prilika ili pokušati pronaći novi klub. A tu su se onda umiješale nesreće.
Transfer u rumunjski Vaslui propao mu je zadnjih dana ljetnog prijelaznog roka, između ostalog i zbog kašnjenja aviona, bio je probi u portugalskom Estorilu, bili su njime zadovoljni, no ipak nije potpisao ugovor. U međuvremenu je u Dinamu dobio slobodne papire, umjesto njega drugi je vratar postao Romeo Mitrović iz Lokomotive. Dva mjeseca bio je slobodan, onda ipak pronašao utočište u rumunjskom Gaz Metanu, na probni rok do kraja prošle sezone. Branio je četiri utakmice, primio sedam pogodaka, nije nešto posebno zgriješio, ali od početka godine opet je bez kluba.
Već duboko u 27. godini života, vratio se u Zagreb i sad je - tu. Bez kluba, bez perspektive. Trenira samostalno, nadajući se da bi na ljeto možda mogao pokušati ponovno. Šteta, bio je uistinu veliki talent, pred njim velika karijera, splet raznoraznih okolnosti 'bacio’ ga je daleko od refelktora. Definitivno, Lončarić je najveći nesretnik velikog derbija zadnjih godina, ne i jedini bilo ih je još. Ipak, nikome ta utakmica nije baš toliko promijenila život na gore, kao perspektivnom vrataru.