Rijetka je prilika u doba pandemije razgovarati s Dinamovim nogometašima uživo, a da to nije s nogu na stadionu, no na pripremama u Rovinju svake večeri medijima je na raspolaganju pola sata. Sjeli smo tako u hotelu Park s Marijom Gavranovićem (31), prvim strijelcem hrvatskog prvenstva, sa 11 pogodaka u 12 nastupa.
Pretkraj jesensko dijela Gavro je u jednom trenutku bio čak sedmi igrač Europe po prosjeku golova u nacionalnim ligama, no trenutno je 13 (0.92). Prvi je i dalje Zlatan Ibrahimović (1,67), drugi Lewandowski (1,46), treći C. Ronaldo (1,27), četvrti Haaland (1,11)… No, tko god uspije dostići prosjek od pogotka po utakmici (1,00) imat će svoje mjesto u europskih Top 10.
- Iskreno, za te brojke nisam znao, no znao sam da imam jako dobru statistiku u odnosu na minutažu. Sezona otpočetka za mene ide dobro, dobio sam šansu već u 1. kolu protiv Lokomotive, zabio, uhvatio formu, dizala mi se i jako sam sretan kako se sve razvijalo. Pred kraj jeseni sam imao malu ozljedu mišića, a kad se sjetim da sam proljetos bio bez utakmica, a jedno vrijeme i bez kluba, sada mogu reći da je neka normala. Sezona je, s obzirom na sve što smo ostvarili, jako pozitivna i za klub, ne samo za mene, i nadam se da ću nastaviti gdje sam stao.
Kao napadaču, koliko vam je važno da otpočetka sezone zabijate? Sjećamo se priprema 2019. kad ste bili odlični, pa kad je krenulo natjecanje, nikako da uđe…
- Ne trebate kao napadač tu puno glavu razbijati, jer znaju se dogoditi neke utakmice gdje špica mora biti strpljiva, mora puno raditi za momčad, što trener i momčad traže od vas i jednostavno biti spreman kada dođe prilika. A nema šanse da se u svakoj utakmici nađeš u dvije-tri izgledne situacije, nego ćeš možda dobiti jednu polušansu i ako je iskoristiš dobro si odradio svoj posao. Ako ne, sljedeću utakmicu je neki drugi pritisak. Naš je život takav, a. nekim zemljama još više, samo se gleda gol, ali ja se pokušavam koncentrirati na ono što moram i mogu napraviti. A ako ste u glavi mirni sve ostalo vam samo dolazi. A trenutno sam stvarno u glavi miran. Uživam s našom kćerkicom, u svibnju će napuniti dvije godine, uz nju je sve lakše i zabavnije. Kad rezultati idu u našu korist također je sve lakše, atmosfera je u klubu je fantastična, nema što dodati. Ja se nadam da će svaka ući, ali ne može ući uvijek!
Kad se gledaju neki vaši golovi, izgleda da možete pogoditi žmirećki, no nekad i neobjašnjivo promašite…
- Da, nekad se dogodi da pogodite ono što nije bila ni polušansa, a nekada dođete u bolju šansu i promašite.
Kako odlučujete što ćete napraviti kad je obećavajuća situacija?
- Gledam to više u kontekstu momčadi: ako igrate s jednom špicom, ona mora ići na prvu vratnicu kako bi povukla jednog, a možda i drugog stopera sa sobom, kako bi se otvorio prostor.
Takav je bio pogodak za 1-0 protiv Flore, Petković je povukao stopere, a vi zabili!
- Da, tada smo igrali skupa i križali se, to je jedna od osnovnih stvari koja se uči kad igrate s dvije špice, a s godinama se automatizira. Ponekad, kad osjetim da nas nije dovoljno u 16-ercu, gledam gdje bih mogao najlakše doći u situaciju da lopta dođe meni ili da mi se odbije. No, ako smo s puno igrača gore, netko, onaj koji je najbliži, ne nužno špica, ali najčešće špica, mora povući da bi poremetila obranu, kako suparnik ne bi znao gdje je tko. Jer najgore je stajati, to je najlakše za braniti.
Davno nam je pričao Slaven Bilić kako mu je najteži igrač za čuvanje bio Teddy Sheringham, jer se u zadnji čas znao odmaknuti od stopera. Primijetili smo to i kod vas…
- Da, ja isto pokušavam biti blizu, osjetiti suparnika, ali u određenom trenutku da se izbacim možda malo u zaleđe, pa da mu se nekom kretnjom prikradem iza leđa… Nije to lako ni objasniti, jer to mi se s godinama automatiziralo. No, puno puta morate napraviti kretnju, a već znate da će vam lopta teško doći. U ozbiljnom nogometu je toga sve više i više. U puno jačim ligama i svjetskim klubovima napadači to konstantno rade i zato jesu na toj razini, jer stalno je neka kretnja, traženje prostora između linija, svatko to pokušava što bolje može.
Kako se spremate za utakmice, proučavate li izravne suparnike?
- To je više stvar trenera koji nas pripremaju. Gledamo prije svake utakmice video, kako tko igra i znamo otprilike što moramo raditi, što trener od nas traži da lakše dođemo do situacija za gol. Normalno da kad me igrač, stoper, prati, a ja to, iskreno, volim, nije mi problem primiti ili odložiti loptu, jer znam da ako me prati, otvorit će se prostor iza njegovih leđa i to je onda prilika za ofenzivnog veznog, krilo ili drugu špicu da utrče.
Startali ste pet puta ove sezone s Petkovićem, bilo u 4-4-2 ili 3-5-2, no Petko je specifičan, više “desetka” nego špica, Talijani bi ga zvali “9,5”… Nije to ona klasična suradnja kao kad je drugi napadač brzanac, jer slični ste tipovi.
- Da. Kad igram sam u špici isto volim doći u igru, pokušati otvoriti, odigrati, pa tražiti dubinu. A kad igram s Brunom, s kojim se poznajem već više godina, znam da on to isto voli i onda nije dobro i ne smije se dogoditi da nijedan od nas ne traži dubinu, jer onda je lako suparniku braniti se. Zato kad smo nas dvojica skupa, iako se međusobno gledamo gdje smo i traži i on dubinu kada treba, ja već znam gdje se moram kretati kada on dođe po loptu i gdje utrčavati da bi on možda lakše dobio loptu bez suparnika.
A koliko žalite za propuštenim prilikama? Što ste stariji, sve manje?
- Svaki puta isto. Puno! I to se neće promijeniti. Poslije utakmice se koncentriram odmah za sljedeću, ali… Ne znam koliko će to netko razumjeti, mene i žena ponekad kada dođem kući, nakon utakmice u kojoj sam zabio dva gola, ali imao još jednu šansu, pita što mi je… Ali ja cijelo vrijeme u svojoj glavi imam samo tu šansu koju nisam zabio!
A ljutite li se tijekom utakmice na sebe kad promašite?
- Ne. Koncentriran sam do kraja, da bih došao u sljedeću šansu. Na poluvremenu sam isto usredotočen na nastavak nadmetanja i na rezultat, nije da idem forsirati nešto.
Koliko vrtite film kad legnete nakon utakmice?
- Ne puno, ali ako sam promašio neke šanse, vraćaju mi se, ljut sam na sebe. Ako nisam odigrao neku situaciju kako sam trebao, ljut sam, to je normalno za svakog od nas. No, ja sam dosta samokritičan, pun očekujem od sebe što ponekad možda nije dobro, trebao bih biti opušteniji… Tko me poznaje zna da ne volim gubiti, što god da igramo volim pobijediti, to će uvijek tako biti, neću se nikad promijeniti. Na njemačkom se to kaže “ehrgeizig”, kad želiš pobjedu pod svaku cijenu!
Zakoračili ste u četvrto desetljeće, gledamo dugovječne Ibru, Cristiana, pa od veznih našeg Modrića… Sudeći po njima, najbolje vam godine tek dolaze?
- Ne bih se uopće stavljao u istu rečenicu s njima, a još manje se uspoređivao, jer oni su fenomeni i igrati u tim godinama na toj razini je fantastično. No, ja se osjećam sve bolje i bolje, sigurno bolje nego prije godinu dana, uživam u svom sportu i životu i nadam se da će ova forma što dulje trajati. Ne planiram dokad ću igrati, li nadam se još dugo, dok ću se osjećati ovako kako se sada osjećam.
Koliko vam je lakše što svoje tijelo s godinama sve bolje poznajete?
- Sigurno. Primijetio sam već da što sam stariji treba više regeneracije, a kad je odmor se treba paziti, pa na pripremama krenuti postupno. Shvatio sam to ja i puno igrača prije mene.
HNL je ove sezone ponovno zanimljiv što se 1. mjesta tiče, iako nemaju svi isti broj utakmica, no bit će uzbudljivo proljeće?
- Pa da, i meni je to, iskreno, interesantnije. Više volim kad je napeto, kad je neka važna utakmica, kad osjećate pritisak važnosti bodova, jer tada isto vidite tko je pravi igrač, a kome još treba, hajdemo reći, vremena. Osim one godine kad sam ja došao iz Rijeke, Dinamo je prilično lagano osvajao prvenstva, no meni iskreno drago da se dižu i neki drugi klubovi u Hrvatskoj, da će se konkurencija pojačati, no nama je cilj da prvenstvo dobijemo što brže i što lakše, da pobijedimo u svakoj utakmici. No, nebitno što imamo manje utakmica, tablica pokazuje da trenutno imamo isti broj bodova s Osijekom, tako da moramo biti ozbiljni. Igrati kao što igraju šampioni.
A Europska liga? I trener Mamić je rekao da uz sav respekt Krasnodaru očekuje barem još dva euronadmetanja u sljedećoj rundi… Ponoviti barem osminu finala iz 2019.
- Ha… Pokazali smo prošle godine u Ligi prvaka da možemo igrati s velikim klubovima. Promijenilo se nekoliko igrača, došli su neki novi, ponovno smo odigrali fantastičnu sezonu u Europskoj ligi. I protiv Krasnodara ćemo ući s idejom da želimo proći jer znamo da možemo proći, a teren će na kraju pokazati tko će biti bolji, sretniji i spretniji u tim dvobojima.
Vratimo se na domaću scenu… Najbliži su vam pratitelji Osijek, Gorica s novim trenerom i Rijeka… U prethodnom desetljeću Dinamo i Rijeka su podijelili sve trofeje, no otkako je tamo došao Bjelica u bitku za sam vrh uključio se i Osijek.
- Ne bih htio puno komentirati druge klubove. Ne poznajem dobro Osijek. Znam Rijeku, kako funkcionira, kako dovode igrače, kako razmišljaju, oni su stvarno sređen klub, koji ima predsjednika koji neće dozvoliti da se tom klubu dogodi ikakva loša situacija. Imaju Riječani i sportskog direktora koji radi jako dobar posao, uvijek pogodi te igrače, s budžetom koji imaju. Više puta je Rijeka već pokazala da u težak suparnik bilo kome, pokazala je i u Europi lijepo lice, dok za Osijek to još ne mogu reći. Imaju dobru sezonu trenutno, no u Europi još nisu zadnjih godina puno pokazali, vrijeme će pokazati koliko su dobri, vidjet ćemo na terenu kad se nastavi natjecanje.
I Hrvati i Švicarci, kao i ostali, nadamo se Euru ovog ljeta, jeste li u kontaktu s izbornikom Vladimirom Petkovićem?
- Nismo se čuli nakon zadnje utakmice s Ukrajinom koja je nažalost otkazana i registrirana 3-0 za nas, vidjet ćemo što će još biti. Htjeli smo igrati i mi i oni, no doktori su odlučili da se ne smije. Mislim da sam trebao biti u prvih 11, tako da mi je stvarno žao što nismo igrali, da pobjedom na travnjaku osiguramo ostanak u Ligi A. Šteta. Vidjet ćemo kad se skupimo u ožujku, na početku kvalifikacija za SP. Zato trebam ove pripreme dobro iskoristiti, nisu ni duge, jer kad krene, to će biti pakleni ritam u kojem ćemo morati biti najspremniji mogući.
Mnogi igrači kažu “cijeli život treniram i spremam se da bih igrao dvaput tjedno i manje trenirao”, dakle, predstojeći ritam trebao bi biti neki ideal?
- Kod nas je dobro što imamo širok kadar, puno karakternih igrača, to je najvažnije kad krene ritam igranja svaka tri-četiri dana. Nije moguće nijednom klubu na svijetu pa ni ovim fenomenima o kojima smo pričali, ne može nitko igrati svaku, uvijek se netko mora odmoriti. I to će biti tako i u reprezentaciji, jer imamo puno igrača, a tri utakmice u osam dana… S Dinamom, ako prođemo u Europi, pa u Kupu, ne znam što će biti sa Superkupom, nema praktički stanke od sredine siječnja do sredine svibnja za nas reprezentativce! Interesantno, ali morat ćemo biti jako spremni i mentalno i fizički, na najvišoj razini otpočetka nastavka, jer nema puno vremena za ispravljanje pogrešaka. Tablica je takva da moramo držati koncentraciju, no Dinamo je veliki klub i imamo stvarno sve najbolje uvjete i mislim da ćemo biti spremni otpočetka za sve izazove.