Javili su se negdje oko Trsta, u subotu poslijepodne. Kruno Simon i Luka Žorić vraćali su se iz St. Etiennea. Emocije su bile vrele. I teško će ih zaboraviti. Tog popodneva u Francuskoj doživjeli su i one krajnje pozitivne vibracije, ali i golemu tugu.
- Nije mi prvi put da idem na utakmice reprezentacije na velikim natjecanjima i to su uvijek neopisivi doživljaji. Bilo je tako i ovaj put, sve do te 86. minute - kaže Žorić.
Počeo je od onih ljepših stvari.
- Atmosfera uoči utakmice u gradu, sve puno naših ljudi, obitelji, djece, žena, svi su bili u dresovima, pozitivnih osjećaja, ma, sve je bilo veličanstveno. Kao i utakmica.
Odakle im pravo?!
I onda se dogodilo. Krenule su baklje na teren.
- Bili smo na tribini do, ne na toj s koje su poletjele baklje. I, iskreno, mislio sam da će utakmica biti prekinuta, mislio sam da se neće nastaviti. Tada je počeo mučan osjećaj, koji nosim i sada sa sobom.
Žorić je bio vrlo emotivan.
- Od osjećanja u kojemu sam bio najponosniji čovjek na svijetu zato što sam Hrvat, u času se zbog nekolicine huligana sve pretvorilo u nešto sasvim drugo. Bilo me je sram što sam Hrvat. I vjerojatno nisam jedini koji tako osjeća, vjerojatno su se uz mene i tako osjećali svi oni navijači koji su uživali i pjevali tijekom utakmice, koji su uživali i u domovina. Zbog čega, odakle kome pravo uzeti to veselje bilo kome - pitao se.
I sam je sportaš, pokušao je proniknuti kako su se u tim trenucima osjećali naši igrači.
- Bilo im je teško. To su ljudi kojima igranje za reprezentaciju znači puno više nego što ljudi sa strane mogu uopće pojmiti. Ne radi se tu o novcu, o bilo čemu materijalnom, ljudi su to koji su uvelike osigurani, radi se to o želji, o tom ponosu predstavljanja domovine na velikom natjecanju. I kad se netko potrudi, netko tvoj, da taj san prekine, onda možete misliti kako se osjećate.
Simon je nastavio. Ne znam tko je od njih dvojice vozio prema Zagrebu, no, emocije su bile slične.
- Usput smo, vraćajući se, stali u Milanu, gdje sam uzimao stvari u klubu. Čovjek kojemu sam se javio iz kluba, čovjek iz Milana, znajući da sam bio na utakmici, pitao me, “jesam li u zatvoru?” Eto, to je slika koju smo ostavili iza sebe nakon St. Etiennea. To je užas.
Malo je Đuks zastao.
- Što uopće pametno reći na sve to? Što kazati kad svi, vjerojatno, mislimo isto u ovom trenutku. Ovo je veliki šamar, sramota kojoj smo svjedočili i meni je toj priči najviše žao naših nogometaša. Vjerujem da nitko od njih 50-ak koji su tamo, što igrača, što stožera, ne želi više, ne izgara više za rezultat. I mogu misliti kako se sada osjećaju. I zbog njih najviše želim da sve okrenu na svoj mlin jer sam uvjeren da se u životu mora nešto i vratiti. I to na najbolji mogući način. Oni su to zaslužili, borili su kao lavovi i njih mi je najviše žao.
Svi smo osramoćeni
Ali svi smo skupa ogrnuti šalom sramote i primitivizma zbog te šačice ljudi koji su u svojoj bijedi razuma uzeli na sebe odgovornost prezentacije na javnoj sceni, koju im nitko nije dao.
Odgovornost da nas sve skupa predstave. U najgorem svjetlu. Naši košarkaši otputovali su iz Francuske s grčem u želucu. Nakon što im je srce bilo puno ponosa, nakon što su tamo na tribinama sreli i Darija Šarića, nakon što su s uzvišenjem nade obukli hrvatski dres i navijali.
Do te 86. minute kad je netko pomračenog uma prezentirao drukčije planove. I sve nas skupa osramotio. Krunu Simona su pitali je li u zatvoru?!
Da, na žalost, takva je slika otišla o svima nama...