Jedna od većih frustracija vašeg reportera u 30 godina kronike Vatrenih bila je utakmica na Euru 2012. Era povijesno najjače Španjolske, svjetskog i europskog prvaka, te možda najzrelija Hrvatska u šest godina stolovanja Slavena Bilića.
Taktički su se Vatreni nametnuli. Čvrsti blok i kroz kombinatoriku gradnja što bržeg ofenzivnog otvaranja. Bio je to 4-4-1-1, sa Srnom na desnom i Pranjićem na lijevom krilu, s Mandžukićem u špici, a iza njega slobodna “polušpica” Modrić. Po mnogim parametrima jedna od tri najbolje utakmice Modrića za Hrvatsku. Španjolska nije stvorila praktično niti jednu šansu. Vatreni su imali tri zicera i drastično su oštećeni barem za jedan kazneni udarac (na Ćorluki). Rakitićeva šansa na drugoj vratnici, gdje ga je sjajno uposlio Modrić s desnog krila, bila je poziv za slavlje, no Casillas je obranio šut glavom veznjaka Vatrenih. Španjolci su nam se provukli (1:0) i naposljetku su obranili titulu prvaka Europe...
I taj dan je bio 18. lipnja., kao i dan finala Lige nacija jedanaest godina kasnije. Je li vrijeme za poravnanje računa? Ova današnja La Roja nije ni blizu onoj iz 2012., kao što nije na razini one iz 2021. godine na Euru. I tada su se provukli, iako se ne može kazati da u konačnici nisu zaslužili. No, žestoki finiš Vatrenih, kada su u posljednjih pet minuta izvukli od 1:3 na 3:3, te opasno prijetili u produžetku, možda je putokaz kako se treba postaviti u ovom finalu...
Golemi prostori
Dinamika ove Španjolske, pod izbornikom De la Fuenteom, ukazuje kako je ova selekcija mlađa, neiskusnija i trenutno slabija od one iz Kopenhagena. Dinamike ove Hrvatske, s već prekaljenim Dalićem, ukazuje da je moćnija u odnosu na dvoboj na stadionu Parken.
Znači li to da je Hrvatska favorit i bliža pobjedi? Nije favorit, jer sa Španjolcima se šanse uvijek dijele najmanje 50-50 %. No, Hrvatska u izdanju drugog dijela i produžetaka s Nizozemskom je nominalno bliža pobjedi. Zašto?
Krenimo od toga da su strukturni problemi igre, postave i taktičke kompozicije s novim izbornikom Španjolske još u fazi rješavanja. Puno mijenja igrače, pozicije, a koliko je nezadovoljnih u Savezu i unutar svlačionice dovoljno sugerira činjenica da mu je polufinale s Italijom već bilo biti ili ne biti.
Poraz u ožujku u Škotskoj, u kvalifikacijama za Euro (0:2), jako je teško pao svima. Protiv Italije vidjeli smo dva lica te selekcije. U prvom poluvremenu jalovo i bezidejno, s iznenađujućim neredom u defenzivnom bloku, s puno dvojbenih akcija u gradnji ofenzive. Italija je prilično deficitarna kvalitetom i kao takva je imala više prilika da kazni te nerede španjolske momčadi.
U drugom dijelu, kada su Talijani pali s intenzitetom, nametnula se Španjolska uobičajenim višim posjedom (62 %), ali nije djelovalo da je osobito opasnija. Prilično je čudno bilo vidjeti kako se formacija Luisa de la Fuentea razvlači, ostavljajući goleme prazne prostore između linija. Upravo su ti prostori osobito važni za Hrvatsku, jer s kvalitetom vezne linije ona može lakše stvarati viškove u sredini te s više igrača ulaziti u završnicu.
Izbjeći trčanje za loptom
Protiv Italije je Španjolska imala 645 kontakta s loptom, a Italija 390. Veći dio te premoći dogodio se u nastavku. Hrvatska je protiv Nizozemske imala 661, no suparnik je također puno igrao, s 557 kontakta. Kako se postaviti u ovoj utakmici? Posjed je relativan pojam u dinamici utakmice. U Poljskoj 2012. imali su Španjolci 67 %, ali vatrenih 33 % djelovalo je kao da igraju više s loptom u nogama. Slični su postoci bili i u ostalim utakmicama s La Rojom, a rezultati su se mijenjali na jednu pa na drugu stranu.
Hrvatska ne smije podcijeniti snagu ove mlađe nove Španjolske. I uvjereni smo da neće. No, ova je Hrvatska spremna da protiv Španjolske ne igra s kalkulacijom (čvrsti blok i kontre), već može, i sukladno ulogu morala bi napasti! Iz više razloga. Finala se osvajaju, znači treba napasti. Španjolska nema izrazitih brzanaca u napadu i hrvatska obrana može se dignuti na 25-30 metara od Livakovića. Zato se može lakše napasti visoko.
Dijelom i zato što Španjolska nema kvalitetno razrađen izlaz iz presinga, uglavnom se rabe duge lopte. To opet odgovara posljednjoj liniji Vatrenih. Ukoliko Hrvatska ne napadne visoko i opstruira igru suparnika u začetku, onda to omogućuje Španjolcima da vežu s loptom u posjedu. To je za naše igrače, pogotovo u ovom stupnju umora, najgora varijanta jer moraju stalno trčati za loptom. Španjolci tako iscrpe suparnika mnoštvom pasova i onda mogu brzom okomicom iskoristiti trenutak dekoncentracije.
U Kopenhagenu, kad su ih Vatreni napali u posljednjih 15-20 minuta, Španjolci su bili u kaosu. Nedostajao je gol za 4:3, a šansi je bilo, i promijenila bi se povijest tog Eura. Možda je došao baš sada taj trenutak da se paradigma tko više ofenzivno djeluje, prisloni na hrvatsku ambiciju. Ona to može, a hoće li imati gard pobjednika vidjet ćemo već od početka finala.