Čak i te 1880., kad je Anna Connell, kći lokalnog vikara, odlučila osnovati nogometni klub kako bi nezaposlene i NKV radnike odmaknula od alkoholne pošasti, obitelj Al Nahyan vladala je Abu Dhabijem. Klan jahača deva i lovaca na bisere živio je u glinenim kućama ispod palmina lišća usred pustinje dok se Otokom itekako hvatao i alkohol i nogomet.
Točno 128 godina kasnije, te su se dvije nespojive stvarnosti - spojile. Tog 1. rujna 2008. Manchester City, neugledni susjed uspješnog Uniteda, i klan Al Nahyansa, koji je u međuvremenu od bisera prešao na naftu i postao multimilijarderska dinastija, nekako su pronašli put jedni do drugih.
“His Highness” šeik Mansour bin Zayed Al Nahyan taman je za nešto manje od 250 milijuna funti otkupio klub od tajlandskog krimosa i bivšeg premijera Thaksina Shinawatre i poslao poruku: “Dovedite Robinha!”
Bio je to posljednji dan prijelaznog roka. Klub koji je bio u financijskom kaosu, a preuzeo ga je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, koji je prebogatog Abramovičeva Chelseaja želio “prevariti” i maznuti mu Realova napadača ispred nosa, bio je, čini se, neshvaćen.
“Traje drama između Uniteda i Tottenhama oko Berbatova”, slijevalo se s naslovnica. City? Negdje kao B, a više kao C šlager. No, nisu to bila samo urednička posla, nego eklatantan pokazatelj gdje britansko (nogometno) društvo vidi Man. City.
Rekordni transfer
Robinho je ipak stigao, u tada rekordnom britanskom transferu teškom 32,5 milijuna funti, i to je, rekli bi Englezi, podiglo nekoliko obrva. No ne zadugo, jer Mark Hughes, koji se odjednom našao u kazanu punom nafte, njome nije znao raspolagati. Pa je nakon njega doveden Roberto Mancini. Koji je s tim odrpankom u društvu velikana svima opalio čveger tog 13. svibnja 2012., u utakmici protiv QPR-a. Priču znate: na ulasku u sudačku nadoknadu, na semaforu Etihada svijetli 1-2. Onda, ni iz čega, Džeko zabija za 2-2, a u času kad sat pokazuje 93:20, engleskim eterom vrišti “Agüerooooooooooooooooo”. City - QPR 3-2, za titulu na gol-razliku, za prvi trofej nakon 44 godine. Trofej koji je označio da više ništa neće biti isto...
- Nitko, u biti, nije bio svjestan što znači ta pojava u Premiershipu. Pazite, govori o vremenu u kojem su takvi ulagači dolazili i odlazili i rijetko su stvarali neku razliku, a kamoli dramatični napredak. Uostalom, u tome času šeik Mansour se više vezao uz Newcastle, kojeg je prvotno želio kupiti - objašnjava početke Brian Marwood, koji je u klub stigao 2009., te je tamo i danas.
- Da bih objasnio fenomen Cityja, uvijek govorim o ‘slučaju Barry’. To je najslikovitiji i najbolji opis. Dakle, Gareth je to ljeto 2009. bio velika želja Liverpoola, koji mu je nudio više novca nego mi. Iako su ljudi pričali da ‘ide u City zbog love’. Svejedno, pokupio sam ga u Watfordu, gdje je bio s reprezentacijom, i vodio ga na liječnički. U autu smo slušali TalkSport na radiju, i taman su ga Ian Wright i Adrian Durham ‘masakrirali’. ‘Plastični klub, plastični vlasnici, koji nikad ništa neće osvojiti. Pao mi je u očima, mislio sam da je Gareth bolji od toga’. Pitao sam ga želi li da isključim radio, a on mi je rekao: ‘Ni slučajno’. Zašto, pitao sam ga, a on mi je kazao: ‘Zato što ću im dokazati suprotno!” Iskreno, tada je bilo teško zamisliti u što bi se klub mogao razviti... - priznaje Marwood.
Stvaranje dinastije
Danas znamo: šeik Mansour je u klub od svog dolaska “utukao” više od 1,5 milijardi funti, pretvarajući sirotinju u lokalnog bogataša i pobjedničku momčad. Sagradio je ujedno najmoderniji kamp u Engleskoj. I na sjajnom je putu da stvori dinastiju.
Pod kontrolom koncerna Abu Dhabi United, čiji je vlasnik, dakako, šeik Mansour, City je u zadnjih 11 godina osvojio četiri naslova prvaka, dva FA kupa, četiri Liga kupa, čime je po broju trofeja u tome razdoblju opasno prešišao velikane: uglađene susjede United, koji ih je oduvijek sprdao, ali i Chelsea, Arsenal i druge engleske nogometne lordove. Izašavši iz sjene, City je postao globalna sila, s čvrstim temeljima i Pepom Guardiolom kao najboljim trenerom na svijetu koji čini razliku, a ujedno od njih stvara šampanj-igru, čiji slatki nektar opija mnoštvo.
- Dvije riječi: nezaboravna avantura. Uživao sam u svakoj sekundi dosad, kad smo se nadali da ćemo doći u priliku da se borimo za trofeje. Kad su nas pitali o Europi, bili smo uvjereni: tek nakon deset godina ulijevanja temelja i učenja šampionskoga garda, možemo se upustiti i u taj sveti gral. Vrijeme je došlo, ali nemamo imperativa - poručuje i predsjednik kluba, Khaldoon al-Mubarak.
Velika razlika u životu Cityja od ostatka lige vođene na strani pogon jest odnos:
“We’re not really here” (Mi zapravo nismo ovdje), poznata je navijačka himna navijača Cityja, koju su u nevjerici skovali tijekom sredine 70-ih godina, nakon zlatnog doba kluba koji je tonuo, redajući gostovanja poput Lincoln Cityja, York Cityja i Wycombe Wanderersa, u sklopu trećeligaškog nogometnog razreda. Istu pjesmicu pjevaju i danas, također u nevjerici što im se sve to događa. Plavi dio Manchestera obožava svoju zlatnu kaplju nafte, koja im je donijela čudo, mijenjajuću paradigme kolijevke nogometa.
Tko je Robinho?
I premda se kao možda niti jedan drugi klub miješaju s bojama i rasama svih kontinenata, jer City je postao amblem konzumerizma, a ne isključivo bastion poput Uniteda ili Liverpoola, tu himnu pjevaju i danas, uz brojne transparente u čast obožavanog vlasnika. City, dakle, nije pokret. City je projekt. Koji su uz basnoslovni blagoslov šeici pružili Txikiju Begiristainu i Pepu Guardioli, kreatorima moderne Barcelone. Da stvore silu, globalnu silu.
- Bio sam fan Cityja cijeli svoj život. I nikad nisam pratio europski nogomet, jer znate, mi tamo nikad nismo bili. A onda su mi rekli da dolazi Robinho - priznat će Lee Jackson, dugogodišnji Cityjev čuvar. - No ja za njega nikad nisam čuo. Morao sam otići na Wikipediju. Kada sam vidio tko je to, tražio sam šećera i vode. Osjećaj što bismo mogli postati nije prošao niti danas. City šampion? To je, jednostavno, nevjerojatno.
Kad sve zbrojite, pa i danas, doista jest.