KOJE JE PRAVO LICE DINAMA? Bjeličin Dinamo je zasad momčad koja vas u 90 minuta može i deprimirati i zadiviti

Negdje drugdje, da je neki drugi klub u dvije utakmice momčad Hapoelove razine pobijedio s ukupnih 7:2, vidjeli biste samo euforiju i hvalospjeve. Sa svih strana i upućene na sve adrese. Međutim, u Dinamu i oko Dinama je uvijek drugačije, kad tom zaključku o uspjehu istekne kratki rok trajanja, krene dublja analiza, medija, navijača, ljudi oko kluba. Pa ne valja ovo, pa ne valja ono, pa što bi bilo da je bilo onako, da je onaj zabio, pa bilo je puno sreće... I ne treba puno da se stvori dojam kako je zapravo Hapoel trebao pobijediti 7:2 u tih 180 minuta.

Naravno, treba i kritizirati, ukazati i na lošije detalje kojih sigurno ima u Dinamovoj igri. Ali, isto tako ima i dobrih, ima nekih pozitivnih stvari, koje nismo viđali prijašnjih sezone, a stalno smo ih prizivali. Vidjeli smo, dakle, konfuziju i propuh, momčad koja klizi u kataklizmu i koja je na putu da veliku prednost iz Zagreba pretvori u debakl. A onda smo u nastavku gledali iste igrače, u istim dresovima, kako mirno i rutinski pretvaraju poraz u siguran prolaz, štoviše još su mogli i pobijediti.

Nisu potonuli

I na kraju tih 7:2 koje nikako ne treba podcijeniti. Kao dokaz karaktera, dokaz da ti igrači imaju povjerenje u trenera, i sebe, kao i on u njih.

Velika je stvar da nakon tog lošeg prvog dijela u kojem su ‘visili’ nisu potonuli kao što su u prošlosti Dinamove momčadi znale potonuti, nisu se raspali, već skupili glave i vratili se na pravi put. Zadržali su i Bjelica i igrači mirnoću i samopouzdanje, kad je bilo najteže, a to je, priznat ćete, veliki plus za svaku momčad. Kao što je veliki plus kad svi suigrači pohrle obračunati se sa suparnikom koji je na tlo gurnuo Danija Olma.

- Ni u jednom trenutku nismo se bojali najgorega, bili smo svjesni da imamo veliku prednost i da nam treba samo jedan pogodak da završimo priču. To smo i učinili, zabili smo i bilo je gotovo - potpuno isto pričali su Dinamovi nogometaši nakog susreta u Be’er Shevi, takvima samouvjerenima su se, iskreno, i doimali.

Vidite koji su to kontrasti; Theophile koji griješi i daje domaćinima priliku za vodstvo, do Theophilea koji blokira i u dva navrata u zadnji tren spašava gol. Hajrović koji igra ‘privatnu utakmicu’, do Hajrovića koji zabija za izjednačenje, Gojak koji se trudi, ali mu malo toga polazi od noge, do Gojaka koji odlično odigra akciju za gol...

Jednostavno, Dinamo je momčad koja vas u 90 minuta može deprimirati i zadiviti i na to se u ovoj fazi treba naviknuti. Treba se naviknuti da ovo nije megamomčad koja će se s momčadima solidne kvalitete poput Hapoela obračunati bez imalo stresa, koja suparniku neće dopustiti nijednu prijetnju, koja neće s vremena na vrijeme igrati i pomalo hazarderski nogomet. To je uostalom i još uvijek neuigrana momčad, u kojoj stoperi i dalje znaju biti nekoordinirani kad treba namjestiti zaleđe, ili u kojoj ostaje rupa u sredini kad pet igrača krene po gol...

Ulog je sve veći

Zato kad netko pita koje je pravo lice ovog Dinama, ono iz Maksimira, ono protiv Rudeša, ono iz prvog ili iz drugog dijela u Izraelu, jedini je odgovor - sva! Nenad Bjelica napravio je neke pomake u filozofiji Dinamove igre, nosi sa sobom tu mirnoću koju prenosi na igrače, ali očito je da sve još nije sjelo na svoje mjesto, ima tu još puno posla. Najveći dio tog posla i pritiska pada upravo na Bjeličina leđa.

U tih 7:2, u tom karakteru momčadi i potencijalu pojedinih igrača sigurno ima dobar temelj, ali da bi doveo Dinamo tamo gdje mu se svi nadaju, u Ligu prvaka ili barem Europsku ligu, moraju vrline nadvladati nad manama, moraju žute minute postati ‘sekunde’. Jer, ulog je veći, protivnici sve izazovniji, greške sve skuplje. Čestitamo na 7:2, velik je to rezultat, no Hapoel je sad prošlost, kao i Rudeš. A vjerujemo i ona igra iz prvog poluvremena u Be’er Shevi!