Nakon utakmice na Stade de Suisseu u VIP-loži predsjedniku Dinama Mirku Barišiću prišao je čovjek koji, očito, radi u Young Boysima jer inače ne bi ušao u taj prostor.
- Đes’, Barišiću?
Predsjednik se nasmijao, obično mu se tako ne obraćaju.
- Dobar ti je onaj...
Pitao je Barišić, koji onaj.
- Pa Izet! Onaj Hajrović, sj*b’o nam je znanje.
Barišić se i dalje smijao, a čovjek je nastavio.
- Šteta što mu Alah nije dao da postigne gol, već je pogodio drvo!
Drvo je, shvatili ste, vratnica koju je Hajro pogodio kod rezultata 1:1. Bila je to simpatična scena s stadiona, scena s bosanskim prizvukom. A Bosanci su u plavom dresu u Bernu odigrali odlično, opravdali onu legendarnu - nema stranca do Bosanca. Izet Hajrović bio je igrač utakmice, Amer Gojak opet bio super, isto kao i Emir Dilaver.
Trojica Bosanaca - jedan u obrani, drugi u vezi, a treći u napadu - bila su kralježnica plave momčadi. Opravdali su svaki euro koji je Dinamo uložio u njih, ne samo protiv Young Boysa. Taj trojac ove sezone igra izvrsno, tako da Dinamo opet ima bosanski štih.
Brojne legende
Što je svakako dobro; povijest je pokazala da su igrači iz BIH bili često vrlo važni u Maksimiru. Nama je u najsvježijem sjećanju veliki majstor nogometa Edin Mujčin, plava desetka u jednoj od najljepših, zlatnih era maksimirskog kluba. Ljevica, sjajan pregled igre, virtuoz s loptom, majstor driblinga i točnog pada, profinjeni tehničar. Edo (ili Deda, kako su ga kasnije zvali) bio je kao vezni igrač jedan od glavnih likova BIH reprezentacije na njezinim počecima, a mi ga posebno pamtimo s utakmice s Partizanom 1997. godine kad je u Dinamovoj pobjedi od 5:0 sudjelovao s tri asistencije.
Malo dalje u povijest posebno pamtimo Džemala Mustedanagića, popularnog Džemu, koji je bio jedan od temelja velike generacije 1982, skupa s pokojnim briljantnim stoperom Ismetom Hadžićem. Odlazak velikog Hadžije, pravog igrača i ljudine, bio je jedan od najtužnijih trenutaka u Maksimiru. Haris Škoro proveo je samo jednu sezonu u Maksimiru, u plavi je klub stigao kao velika zvijezda Željezničara, u 29 nastupa zabio je 14 pogodaka, pa je ušao na listu najuspješnijih Bosanaca koji su igrali u Dinamu.
Jedna je od najvećih legendi maksimirskog kluba čovjek rođen u Donjem Vakufu, Fahrudin Dautbegović, koji je iz kakanjskog Rudara 1967. godine stigao u Dinamo. Popularni Faćo branio je za Modre čak 340 puta u vrijeme kad se igralo mnogo manje utakmica, svakako spada u najkultnije vratare koji su odijevali plavi dres. Denijal Pirić je pak ušao u plavu “sobu slavnih” jer je s onom najvećom generacijom ‘67. osvojio naslov Kupa velesajamskih gradova, a čak je osam sezona bio u Maksimiru.
Stariji se svakako sjećaju Fikreta Mujkića, Besta s Grbavice, koji je u Dinamo stigao 1972. godine i odigrao 40 utakmica za Modre... Ili Abida Kovačevića, koji je došao iz banjalučkog Borca. Naravno da smo izdvojili one koji su ostavili traga svojim nogometnim pedigreom i majstorstvom, nekoga smo zaboravili jer je u Dinamu zaista bilo mnogo sjajnih bosanskih nogometaša. Nismo računali ni one koji su rođeni u BIH, ali su izabrali dres hrvatske reprezentacije.
Možda je u priču “nema stranca do Bosanca” mogao ući i Armin Hodžić, ali ništa od toga, napadač odlazi iz Maksimira. Možda je moglo biti i drukčije.
No vratimo se u sadašnjost, ona je u Bernu pokazala da Hajrović, Dilaver i Gojak, plavi Bosanci, opet pišu lijepu povijest nogometaša iz Maksimira. Što bi rekao naš junak s početka teksta, svakome mogu sje**ti znanje.