Iako više nije u bijelom dresu, Veldin Hodža svoju Rijeku nosi sa sobom, u svakom pogotku i svakom uspjehu, a njegova je ljubav prema ovom kraju “velika k’o Rusija”. Ovaj skromni i uvijek srčani veznjak odrastao je uz Rujevicu, prošao sve omladinske kategorije kluba i bio dijelom povijesne sezone u kojoj su Bijeli osvojili dvostruku krunu. Danas igra u ruskom Rubinu, uskoro će zaigrati za reprezentaciju Kosova, ali nikad neće napustiti osjećaj pripadnosti Rijeci.
U razgovoru za naš list, Hodža se osvrnuo na slavlje, emocije, trenera Đalovića i svoje nove izazove. Bez velikih riječi, ali s velikim srcem, kako to i priliči dečku s Kantride.
Iako ste otišli iz Rijeke, proslavili ste i naslov prvaka i Kup sa svojim donedavnim suigračima. Vjerujemo da su i vas preplavili osjećaji kada je sve to skupa bilo gotovo.
- Baš tako, to je sigurno bio poseban osjećaj, jedno posebno zadovoljstvo iako sam odigrao samo nekoliko utakmica u netom završenoj sezoni za Rijeku, jako puno mi to znači. No, zato su dečki fantastično igrali cijelu sezonu, bili su najbolji, baš kao i trener Radomir Đalović, neopisivo mi je drago zbog toga - kazao je u uvodu Hodža, koji se osjeća kao da je to i njegov naslov.
Rijeka je donedavno bila jedini klub, njegov dom, njegova sretna luka, a on je u titulu ugradio svoja dva pogotka u uvodnih pet utakmica prvenstva.
- Kao navijač sam se tako definitivno osjećao. Cijeli život sam tu, od malih nogu pratio Rijeku i išao na utakmice. I sada, kada su momci to osvojili, osjećao sam se kao da sam dio toga, iako sam odigrao svega nekoliko utakmica. Žao mi je što nisam ostao do kraja, pa da budem punopravni sudionik svega toga. Ali dobro, to je tako u životu, no ono što je najbitnije je da je Rijeka prva i to je jedino bitno.
Kakvo je bilo slavlje?
- Bio sam jedno vrijeme s momčadi, kasnije sam nastavio slaviti sa svojim prijateljima, obitelji i rodbinom. Slavilo se bome do kasno u noć, ha-ha. Bilo je stvarno predivno - dodao je Hodža, koji je pogotkom protiv Dinama na Rujevici, nakon onog potopa u Ljubljani, naznačio da bi od ove Rijeke moglo nešto biti.
Bio je to pogodak nade i ohrabrenja...
- Je, zabio sam taj pogodak, no ne bih kazao da je on bio nešto poseban ili odlučujući. U svakoj utakmici su dečki kroz sezonu mogli uzeti bodove tamo gdje su ih izgubili... Drago mi je da sam na neki način ostavio dobar trag u Rijeci, da sam postigao taj pogodak prije nego što sam otišao. No ono što je najbitnije, ponavljam, jest momčad koja je tamo bila cijele sezone, na koju nitko nije računao, a oni su na kraju pokazali da su najbolji i uzeli su oba trofeja.
Kao dijete Rijeke prošli ste sve uzraste, sigurno vam to puno znači, kao i medalja koju biste trebali dobiti?
- Od šeste godine sam u Rijeci, ne treba puno pričati o emocijama, svi oni koji su ovdje rođeni i dio su ovog kluba, koji su uz Rijeku, znaju koliko svima nama ovo znači. Medalju još nisam dobio, iz kluba su mi obećali da ću je dobiti, ha-ha. Dobijem li je, bit će mi drago, ali ako je i ne dobijem, neće biti bitno. Bitno je da je Rijeka prva - po tko zna koji put pokazao je Hodža koliko je skroman, beskrajno dobro odgojen mlad čovjek, pa tek onda i odličan nogometaš, koji o svojoj donedavnoj momčadi misli i želi im sve najbolje i u novoj sezoni.
- Ja sam siguran da Rijeku čeka rast, na svim razinama, za cijeli klub. Svi pomažu jedni drugima, od trenera Đalovića koji ima nevjerojatnu energiju i sjajno vodi ovu momčad do svih igrača koji su tamo. Neki će otići, neki će doći, no mislim da će oni zadržati tu konstantu i da će uspjeti ostvariti i lijepe stvari ove godine.
Spomenuli ste trenera Đalovića već u nekoliko navrata. Kako je vama, sada s odmakom, izgledao njegov rad, njegov pristup, koliko je zapravo on zaslužan za ovu dvostruku krunu?
- Jako puno. Kada biste mu dali onaj GPS, mislim da bi imao više pretrčanih kilometara od svih nas koji smo igrali! Stalno je uz dečke, uz ekipu, vidi se i da je bio naš bivši igrač i vidi se koliko mu sve to znači. Drago mi je zbog njega, zaslužio je sve to, pokazao je odmah u prvoj godini koliko je fantastičan trener i ja mu samo želim puno uspjeha u daljnjoj karijeri.
Hodžu je nogometni put odveo Rubin iz Kazana, nakon prve sezone u centralnoj Rusiji dojmovi su i više nego dobri. Njegova momčad završila je na sedmom mjestu ruske Superlige, koja je svojevremeno važila kao jedna od najboljih liga izvan čuvenih ‘liga petice‘.
- Je, bili smo sedmi, iza moskovskih klubova te Zenita i Krasnodara. Plan za ovu godinu je bio da budemo bolji nego godinu prije, u tome smo i uspjeli. Imali smo više bodova i bili smo bolji za jedno mjesto na ljestvici. Daljnji planovi? Pa, ostati tamo, sviđa mi se, dobro mi je tamo, igram cijelo vrijeme i daj Bože da ostane tako i da ostanem zdrav. Jedino, ako baš dođe neka baš dobra, dobra ponuda, onda ću je razmotriti. Poštuje me klub, ljudi u klubu, igram i jako sam sretan, nadam se da će biti još bolje.
Kakav je život gore, osjeti li se rat?
- Kada sam išao gore, stvarno nisam znao što me čeka, o tome sam samo čitao u novinama. Ugodno sam se iznenadio po dolasku, grad je prelijep, život je dobar, puno toga se gradi... Nisam osjetio ni u jednom trenu rat, izlazi se i živi sasvim normalno. Sve je kao u Rijeci, samo sam puno kilometara dalje od doma. Jezik? Dosta razumijem, imamo dosta sličnih riječi, malo slabije pričam. Znam one osnovne stvari, one komplicirane još nisam naučio no imamo čovjeka u klubu koji je stalno uz nas strance i pomaže nam maksimalno. Ne mogu se požaliti ni na što - podvukao je Hodža.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....