Na dogovoreni razgovor Radomir Đalović stigao je iznimno opušten i odlično raspoložen.
- Zar bih trebao biti loše volje? - upisao je sa smiješkom.
To nikako, ali očekivali smo da će nevjerojatno burni rujan ostaviti određene posljedice. Podsjetimo da je Đalović 1. rujna dobio otkaz u Rijeci, već je devet dana kasnije preuzeo Maribor, da bi urnebesnih 25 dana zaokružio s ostavkom koju je u Mariboru podnio 25. rujna.
Možete li nam reći kako je točno došlo do vaše ostavke?
- Imali smo trening na kojem je u jednom trenutku došlo do iznenadnog i vrlo eksplozivnog sukoba između dva igrača, koji je odmah prerastao u fizički obračun. Nakon početnog šoka, zatrčao sam se kao bih razdvojio dvojac koji se tukao, a kako oni toga u svojoj tučnjavi nisu bili ni svjesni, jedan je udarac pogodio mene. Naravno da je nakon toga tučnjava odmah prestala, ali šteta je već bila napravljena i bila je jako velika. Takvo što malo koji trener doživi u karijeri. Srećom, ostao sam pribran i sa svojim sam se stožerom zaputio u svlačionicu.
Tamo ste brzo donijeli odluku da ćete svi zajedno podnijeti neopozivu ostavku?
- Postojala su samo dva moguća scenarija: ili ćemo potjerati oba igrača ili ćemo mi kao stožer kolektivno otići. Svako drugo rješenje za mene kao trenera nije postojalo. Mogao sam izabrati ostanak i potjerati dva igrača, ali procijenili smo da bio to bio golem udarac za klub od kojeg se mjesecima ne bi mogao oporaviti. Dva igrača koja su se potukla ujedno su i dva najbolja igrača Maribora, oni su kičma momčadi, stupovi koji je nose. Maribor nema igrače koji ih mogu adekvatno nadomjestiti. Međutim, nije u pitanju smo klasa njih dvojice, nego i narušavanje kompletne atmosfere u svlačionici i klubu, repovi koji bi se potom vukli tko zna do kada... Realno, da smo ostali teško bismo više imali atmosferu koja je nužna da bi momčad mogla dobro igrati i pobjeđivati. Stoga smo procijenili da je za klub ipak bitno bolja opcija da mi kao stožer odstupimo. Čelnici kluba ostali su u šoku, kao i svi igrači, svi su redom nam poslali poruke...
Rekli su nam da ste potpisali fiksni ugovor na dvije godine, a s činom ostavke automatski ste se odrekli bogate otpremnine.
- U Mariboru smo bili ukupno 25 dana i doista smo uživali u svemu što smo tamo zatekli. Maribor je veliki klub, odlično organiziran, sa sjajnim navijačima, s odličnim uvjetima za rad. Tamo smo došli puni ambicija da napravimo pravi posao i da se borimo za trofeje. U dva kola upisali smo dvije pobjede, a u Kupu ostvarili povijesnu pobjedu 13:0, najveću od kako postoji Maribor. Doista smo u kratkom vremenu pronašli kemiju u svlačionici i izašli na jako obećavajući put. Nažalost, dogodio se taj incident na treningu, ali ne može on promijeniti ono što smo živjeli tih 25 dana i način na koji su nas ljudi u klubu primili. Zato nismo gledali svoje interese i otpremninu koju spominjete, nego isključivo interes Maribora. Najlakše je bilo potjerati tu dvojicu, pa čekati da sezona donese što bi već donijela, ali nikada neću biti trener koji bi tako gledao na svoj posao. Ostavka je bila najbolje rješenje za Maribor, a to je bilo najvažnije.
Idemo se malo vratiti na Rujevicu. Kako sad vidite taj ipak iznenadni rastanak s Rijekom? Senzacionalno ste u debitantskoj sezoni osvojili duplu krunu, potom izborili Konferencijsku ligu, a onda je uslijedio otkaz.
- Kad sam odlučio postati trener, jednu sam stvar odmah sebi stavio u glavu: knjiga se zatvara čim napustiš klub. Nema smisla ni potrebe analizirati što se sve ljetos događalo, jesam li trebao biti smijenjen i zašto sam smijenjen. Nema u meni gorčine niti ljutnje, to vam najiskrenije kažem. Neizmjerno sam ponosan što sam bio trener Rijeke, što smo osvojili prvenstvo i Kup u okolnostima u kojima to baš nitko nije očekivao, te izborili Konferencijsku ligu. Ponosan sam što smo sve to napravili nakon što sam najprije na ljeto ostali bez sjajnih igrača, onda su nam u zimi otišla još tri važna startera, klub je na njima zaradio golem novac, a mi smo svejedno ispisali povijest.
Koja je ipak bila tajna te nevjerojatne sezone Rijeke?
- Kada sam preuzeo momčad znao sam da ima veliki potencijal i da su to iznimno karakterni igrači koji su u stanju dobiti svaku utakmicu. Od prvog dana vjerovao sam u titulu i nikad nisam prestao vjerovati. U zimi su otišla tri važna igrača, Dinamo se žestoko pojačao, pa i Hajduk... Nitko nam nije davao nikakve šanse! A mi smo se još više zbili, od svlačionice, kompletnog kluba, predsjednika Miškovića, Armade i svih navijača. To je bila jedna nevjerojatna sinergija koja nas je na kraju dovela do tog rekao bih čuda. Naravno, titulu smo osvojili osvajajući bodove na terenu, ali ne bi ih bilo toliko da nismo svi disali kao jedan.
Koliko je priča o prodaji kluba koja je bila mjesecima praktički svakodnevna utjecala na kompletno raspoloženje svlačionice?
- Uzela je neki svoj danak, to je sigurno. Znate, predsjednik Mišković je došao u svlačionicu i rekao igračima da se ne zamaraju pričom o mogućoj prodaji kluba, jer da to nema veze s njihovim igrama, ugovorima i mogućim transferima, što je realno sve istina. Međutim, gdje bismo god došli, svi bi nas pitali o prodaji kluba, što je tjednima bila glavna tema. I inače je ljeto nezgodno već zbog samih transfera, osvojili smo duplu krunu, puno igrača je imao sjajnu sezonu i logično je da razmišljaš kako je vrijeme za transfer. Sve to pomalo nagriza fokus svlačionice.
Danas se čini kako od prodaje kluba neće biti ništa, hoće li to ostaviti određenih posljedica na Rujevici?
- Nema teorije da se klub zbog toga ozbiljnije strese. Rekao bih boksačkim rječnikom da te takva stvar malo grogira, ali i dalje se nastavljaš boriti. Mišković je fantastičan predsjednik, napravio je toliko toga za Rijeku, a i za kompletan hrvatski nogomet, nimalo ne sumnjam u njega. Sjetite se jeseni 2022. kad smo bili u velikoj rezultatskoj krizi. Tog sam ljeta stigao u Rijeku kao pomoćni trener i bio sam dosta zabrinut zbog slabih rezultata i ne baš najbolje selekcije igrača u svlačionici. Međutim, Miškovićeva reakcija bila je izvanredna. Ostao je miran, doveo Jakirovića, počistio svlačionicu i već smo na proljeće bili odlični. Mišković uvijek zna što hoće i zna kako to provesti u djelo. A i Rijeka je kao klub previše snažna i dobro posložena da bi je itko mogao samo tako poremetiti.
Navijači Rijeke malo su nervozni zbog skromne jeseni...
- Rijeka ima sjajne igrače i oni će brzo doći na svoje, potpuno sam uvjeren u to. Fruk, Janković, Radeljić... Nisu oni samo sjajni igrači nego i vrhunski karakteri, a i dečki koji vole Rijeku. Ne bojim se za njih.
Trebamo li se bojati za vas? U debitantskih godinu dana proživjeli ste više nego što mnogi treneri prožive kroz kompletnu karijeru!
- Sve što sam proživio u tih godinu dana doživljavam kao svoje neprocjenjivo bogatstvo. I kako kao anonimni trener s momčadi u koju nitko ne vjeruje možeš osvojiti dva trofeja i kako tri mjeseca kasnije dobiti otkaz... I kako se suočiti s tim incidentom u Mariboru. Bilo je pregršt nevjerojatno dobrih stvari u tom periodu, ali i puno stresova, šokova, neprospavanih noći, upitnika, strahova... Vjerujem da sam s takvim iskustvom u tih godinu dana napravio veliki trenerski iskorak i da sam poprilično drugačiji trener nego što sam bio prije godinu dana kada sam u sve to kretao.
Bili ste pomoćni trener tandemu Budicin - Tadić, pa Talijanu Cosmiju, Jakiroviću i Sopiću. Koliko ste njihovog pogleda na nogomet uklopili u svoj način rada?
- Puno sam naučio od svakog od njih, čak i kad im ne bi išlo najbolje trudio sam se pohvatati način na koji se nose sa stresom i traže rješenja koja bi podigla momčad. Pa bih analizirao svaku izmjenu koju bi napravili, te se pitao bih li ja možda uveo nekog drugog igrača. Uvijek sam se stavljao u poziciju glavnog trenera. To je bio najbolji način da se pripremim za trenerski posao. S Jakirovićem sam igrao u Zagrebu, dugo smo već jako dobri, tako da sam s njim imao najdublji odnos i vjerojatno najviše naučio.
Imali ste hrabrosti svima njima reći što mislite i kad bi bili kontra njihovih stavova.
- Uvijek sam govorio ono što mislim i to mi je jedino prihvatljivo ponašanje pomoćnog trenera. Nekad bi mi poslušali, nekad ne bi, što je sasvim normalno. I kad sam dobio priliku voditi Rijeku, odabirući stožer svakom sam treneru rekao da mi uvijek mora reći ono što doista misli, a ne mi podilaziti. Kakvog smisla imaju pomoćnici koji ti ne žele ili se ne usude reći ono što misle?
Vaši planovi?
- Nakon Rijeke odmah mi se ukazala sjajna prilika voditi Maribor. Vidjet ćemo koliko ću sad čekati novu dobru priliku. Srljati neću, ali neću ni ljenčariti, jer i trener bez angažmana uvijek si može naći puno posla. Planiram obići neke trenere, vidjeti kako oni rade, naučiti nešto novo... Jasno mi je da sam i dalje trener koji ima samo godinu dana staža, tako da je preda mnom jako puno gradiva koje tek moram savladati. Ne bojim se toga, a prilika će se već negdje ukazati.
Trener koji je u debitantskoj sezoni Rijeci donio prvenstvo i Kup, a potom u Mariboru nakon tri startne pobjede podnio ostavku kako bi pomogao klubu morao bi brzo dobiti ponudu u kojoj će vidjeti priliku za novo dokazivanje. Energije i vjere mu svakako ne manjka...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....