Zasuzile su mi oči dok sam pjevao himnu, sjetio sam se bake i djeda. Bio je ovo poseban trenutak za mene. Govorio je tako 19-godišnji Declan Rice nakon debija za irsku A reprezentaciju u dvoboju s Turskom krajem ožujka 2018. Zeleni je dres potom navukao u još dva prijateljska susreta, protiv Francuske i Sjedinjenih Američkih Država, te kategorički odbijao spekulacije o potencijalnom prelasku u engleske redove ocijenivši takve navode kao "gomilu s*anja". Nepunih godinu dana poslije, međutim, oči su mu prestale suziti, a uslijedio je kopernikanski obrat u kojem je isti igrač - izjašnjavajući se kao "ponosni Englez" - promijenio nogometno državljanstvo i stavio se u službu "tri lava".

Bio je to svojevrsni déjà-vu onoga što se sredinom lipnja 2015. dogodilo u slučaju Jacka Grealisha. Na konferenciji za novinare uoči prijateljske utakmice s Engleskom, odnosno kvalifikacijskog ogleda za Europsko prvenstvo protiv Škotske, irski su novinari s nestrpljenjem čekali objavu popisa tadašnjeg izbornika Martina O‘Neilla, živeći u uvjerenju da će se na listi odabranih igrača naći i ime 19-godišnjeg Grealisha. Konferencija je, međutim, kasnila, u posljednji su se trenutak printali novi popisi - a na njima nije bilo Grealisha. Iste je godine primio nagradu za najboljeg irskog U21 igrača, a u svom je govoru zahvale, među ostalim, rekao i ovo: "Nadam se da ću se sljedeće godine vratiti u zeleni dres". S vremenom se ispostavilo kako je to bio i njegov oproštajni govor jer se u Irsku vratio nije, odnosno reprezentativnu karijeru nastavio je u Engleskoj.

Irsko podrijetlo

Treba istaknuti kako su oba glavna aktera ove priče rođena i odrasla u Engleskoj, ali obojica imaju i irsko podrijetlo. Grealish dolazi iz Solihulla, grada 12 kilometara udaljenog od Birminghama, a njegovi roditelji, otac Kevin i majka Karen, također su rođeni u Engleskoj. Uz činjenice da su kao dječak bavio tradicionalnim galskim nogometom u klubu John Mitchels Hurling and Camogie, njegove su veze s Irskom duboko ukorijenjene u obiteljskom stablu. Jackovi djed i baka po očevoj strani su Irci (iz Gorta, odnosno Sneema), kao što je to i njegov djed po majci (iz Dublina). Nakon što se počeo uspinjati kroz mlađe uzraste Aston Ville, Grealish je u nekoliko navrata pozvan da se pridruži engleskim U16 i U17 reprezentacijama, no svjedoci vremena tvrde da mu takve ideje nisu najbolje sjedale.

- Iako je rođen i odrastao u Engleskoj, vidio je sebe kao Irca zbog obiteljskog podrijetla. U to je vrijeme bio odan Republici - ispričao je za The Athletic tadašnji trener engleske U17 vrste John Peacock.

Grealish je tako, vjeran Republici, bio član svih irskih selekcija u mlađim uzrastima, baš kao što je to bio i Rice. Defenzivni veznjak (u mlađoj dobi nerijetko i stoper) odrastao je u Richmondu (jugozapadni London), a njegovi djed i baka po očevoj liniji, Jack i Margaret, rođeni su Irci iz predgrađa Corka. Godine 2017. primio je nagradu za najboljeg irskog U17 nogometaša, a na društvenim mrežama još se uvijek može pronaći videozapis iz 2018. u kojem, nakon pobjede nad Azerbajdžanom (1-0) u kvalifikacijama za Europsko U21 prvenstvo, trči prema tribinama stadiona Tallaght u Dublinu i tijekom slavlja - ljubi irski grb na dresu.

PAUL FAITH Afp

Dugogodišnji procesi

Rice je, kao što je uvodno spomenuto, 2018. upisao i tri nastupa za seniorsku reprezentaciju Irske u prijateljskim utakmicama. Očekivao se njegov premijerni nastup i u natjecateljskoj utakmici, kojim bi ga Irska trajno vezala uz svoju nacionalnu selekciju, a novi izbornik Mick McCarthy (koji je na klupi naslijedio O‘Neilla) javno mu je obećavao kapetansku vrpcu i status igrača oko kojeg će graditi momčad. Umjesto toga, krenuo je Grealishevim putem i pretrčao u tabor "vječnih rivala". Kako se to dogodilo? Što je pozadina priče koja i danas peče Irce, a u kojoj su dva nogometna dijamanta, nekoć čvrsto ugrađena u njihov reprezentativni sustav, na kraju završila u engleskoj kruni? Kojom su strategijom Englezi, iza kulisa, izborili vrijednu pobjedu u ovom "natezanju konopa"?

Cijela operacija trajala je godinama i u oba je procesa bio uključen Dan Ashworth, tadašnji direktor za razvoj Engleskog nogometnog saveza, a danas sportski direktor Manchester Uniteda, koji je ostvario inicijalne kontakte s predstavnicima dvojice igrača. U Grealishovu slučaju vjerojatno najznačajniju ulogu odigrao je i Kenny Swain, jedan od heroja Aston Ville u osvajanju Kupa prvaka 1982., koji je stupio u kontakt s obitelji Grealish i počeo pregovore. Swain je vodio englesku U16 reprezentaciju i naširoko slovio kao jedan od najistaknutijih lovaca na nogometne talente u Engleskoj.

- Identificirali smo ga kada je imao 15 godina, ali on se odlučio pridružiti Irskoj jer su mu stalno davali prilike u starijim dobnim skupinama. To nam je uvijek bila prepreka, ali morali smo biti strpljivi. Tri puta smo ga zvali da dođe u naš kamp, a kada bi se i odazvao, otišao bi kući prije vremena zbog ozljede ili zato što se osjećao loše. U toj dobi nismo htjeli vršiti pritisak na njega - ispričao je Swain pa dodao:

- Uslijedila je pauza od godine i pol, bio je na našem pragu u Aston Villi i pozvao sam ga na St George‘s Park da upozna Noela Blakea, našeg U19 izbornika, i Dana Ashwortha. Znali smo koliko potencijala ima, ali bilo je teško pridobiti ga jer su mu Irci i dalje davali više prilika.

Sastanak s Hodgsonom

Swainov pristup i dugotrajna nagovaranja s vremenom su ipak urodili plodom. Početkom sezone 2015./2016., naime, došlo je do sastanka između Grealisha i tadašnjeg engleskog izbornika Roya Hodgsona. Grealish je, zbog ozljede, gledao poraz njegove Aston Ville od Manchester Uniteda (0-1) s tribina, a nedugo nakon posljednjeg sučeva zvižduka prepraćen je do svečane lože Villa Parka. Tamo ga je dočekao Hodgson, koji je inzistirao na tome da Grealish na sastanak dođe bez svog agenta kako bi mogao s njim razgovarati "jedan na jedan".

- Ja sam engleski izbornik. Agenti razgovaraju s direktorima klubova, možda čak i trenerima, ali ja kao izbornik ne razgovaram s njima. Više sam nego sretan što sam mogao razgovarati s tim mladićem i njegovim roditeljima, ali ne idem na sastanke na kojima su prisutni agenti - rekao je poslije 77-godišnji Englez na konferenciji za novinare.

Sve u svemu, Hodgsonova poruka Grealishu bila je da mu ne može jamčiti mjesto u reprezentaciji, kao što ne može niti jednom igraču, ali i da ga je Engleska oduvijek pratila i željela da bude dio njihove budućnosti. Grealish je, s druge strane, slušao, ali i, prvi put, ostavljao dojam da mu se sviđa ono što čuje od Engleza. Još uvijek, međutim, nije bio siguran kako će postupiti, a za savjet se obratio tadašnjem Villinu treneru Timu Sherwoodu.

- Bio je pod pritiskom. Sve je bilo na njemu i na tome gdje osjeća da njegovo srce pripada. Igrao je za irske selekcije do 21 godine, dobio je trofej za najboljeg mladog igrača, dobro se zabavljao tamo, ali poručio sam mu: "Da si moj sin, rekao bih ti da igraš za Englesku. Prvo i najvažnije, mislim da si dovoljno dobar, mislim da si engleski reprezentativac, ali to mora biti tvoja odluka", a on mi je na to odgovorio: "Mislim da sam odlučio, to će biti Engleska".

Uvrede i prijetnje

Grealishev je "transfer" (najprije u englesku U21, a potom i seniorsku vrstu) u irskoj javnosti dočekan na nož. Pokrenut je medijski progon, donedavno najveća nada irskog nogometa preodjevena je u ruho nacionalnog izdajnika, bio je izložen uvredama i porugama irskih nogometaša koji su igrali u drugim premierligaškim klubovima, a te bi situacije ponekad dolazile i do ruba fizičkih obračuna.

Neugodnosti su dočekale i Ricea koji je četiri godine poslije, nakon dugog telefonskog razgovora s Garethom Southgateom, odlučio otkazati vjernost irskom dresu i priključiti se "gordom Albionu". Na račun tadašnjeg igrača West Hama također su se slijevale brojne uvrede i kletve irskih navijača, a primao je čak i prijetnje koje su se, osim na njega, odnosile i na njegovu obitelj. Riceu se, kao i prije Grealishu, na teret stavljalo da je reprezentativni dres promijenio prvenstveno zbog ekonomske računice, odnosno zbog činjenice da će mu igranje za Englesku biti financijski mnogo isplativije nego predstavljanje Irske.

- Naknade za transfere su puno veće za igrače koji igraju za Englesku - rekao je TalkSport nekadašnji irski reprezentativac Ray Houghton, dok je Riceov bivši reprezentativni suigrač James McClean bio vrlo oštar u svom komentaru za RTE: - Prvo je rekao da je ponosni Irac, a onda da je ponosni Englez. Ako je oboje, neka mu je sa srećom, ali ja u to ne vjerujem. Ili si jedno ili drugo. Ne radi se samo o njemu, nego o bilo kome drugom. Ako nisi ponosan što si ovdje, a Irska ti je samo odskočna daska, onda odj**i i igraj za nekoga drugog.

Golovi Irskoj

Bilo kako bilo, Rice je u međuvremenu za Englesku upisao 60 nastupa, postigao četiri pogotka te se prometnuo u jednog od ključnih igrača "tri lava" čije je boje nosio na Svjetskom (2022.) i dva europska prvenstva (2021., 2024.). Osim toga, prošlo je ljeto prešao iz West Hama u Arsenal za 116,6 milijuna eura (plus bonusi), čime je, upravo uz Grealisha (transfer 2021. iz Aston Ville u Manchester City za 117,5 milijuna), postao najskuplji engleski nogometaš svih vremena. Grealish je, pak, do danas engleski dres navukao 38 puta, postigavši pritom tri pogotka, no njega, za razliku od Ricea, nije bilo na kontinentalnoj smotri u Njemačkoj. U reprezentaciju ga je vratio novi (privremeni) engleski izbornik Lee Carsley koji je, igrom slučaja, također podrijetlom Irac (ima dvojno državljanstvo, odigrao je 39 utakmica za irsku seniorsku vrstu). Carsley je u svom izborničkom debiju prvu pobjedu upisao ni manje, ni više nego na vrućem gostovanju u Irskoj u prvom kolu Lige (B) nacija, a strijelci su bili tko drugi nego - Grealish i Rice.

Carsley najprije nije htio pjevati englesku himnu "God Save the King", da bi, nakon što je utakmica otpočela, Rice u 11. minuti natrčao na odbijenu loptu i zakucao je u desne rašlje s 11 metara, ali i odbio slaviti svoj pogodak. Grealish je, 15 minuta poslije, iskoristio Riceovo dodavanje i s vrha kaznenog prostora pogodio malu mrežicu Kelleherova gola, no on nije imao problema s tim da proslavi gol Republici kojoj je nekoć bio vjeran. "Kakva tragedija, zabili smo si dva autogola", našalio se nakon utakmice jedan od irskih navijača na društvenim mrežama, a upravo ćemo se njegovim komentarom odjaviti iz ove priče.

PAUL FAITH Afp