Prva vratarka hrvatske nogometne reprezentacije Doris Bačić (26) u utorak je u Karlovcu pet puta išla po loptu u svoju mrežu u porazu protiv Talijanki (0-5) u sklopu kvalifikacija za SP u Australiji i Novom Zelandu. Za težak poraz ona je najmanje kriva, spasila je još nekoliko situacija u kojoj su je suigračice ostavile na cjedilu. Unatoč lošem startu i dva startna poraza u kvalifikacijama (Rumunjska 0-2), Doris uživa igrati za reprezentaciju. Ove je sezone iz Juventusa otišla igrati u Portugal, u Sporting. Iako je mlada, dosad je ostvarila najimpresivniju karijeru od svih naših igračica.

Nedostaje nam klubova

- Rođena sam u Neumu, igrala sam za londonski Arsenal, Anderlecht, švedski Rosengård... Na početku sam trenirala džudo pa se prebacila na nogomet i svakodnevno sam iz Neuma odlazila u Dubrovnik gdje sam igrala u Libertasu, Ombli, zatim u Sarajevu i Osijeku. Priznajem, imala sam i sreće koja me je pratila tijekom cijele karijere.

Naravno, sreću treba izazvati, a skromna Doris je to znala i kvalitetom potvrdila:

- Ne volim pričati o sebi, mislim da mi je visina u tome pomogla, među najvišim sam vratarkama u Europi, najbolja sam u zračnim duelima. Visoka sam 185 cm, a kad ispružim ruke, to je 2,5 metara.

Nakon nastupa u Karlovcu Doris je odmah otišla za Portugal. O Sportingu ima samo lijepe riječi, iako joj je Juventus bio drugi dom:

- Tek sam došla i bila tamo samo 15 dana pa sam došla za Karlovac. Prvi su dojmovi odlični, super su me primili, opet sam u sredini koja je odlična za nogometni razvoj. Portugal je tipična nogometna zemlja, tamo je nogomet sve, nije kao u Hrvatskoj gdje ljudi vole i prate rukomet, vaterpolo. Kao i u muškoj konkurenciji, veliko je rivalstvo između Benfice i Sportinga.

Doris je ipak teška srca napustila "staru damu":

- Bilo mi je teško otići nakon tri godine, tamo sam stekla puno prijateljica, mnoge od njih su sada i igrale u Karlovcu, pola talijanske reprezentacije je iz Juvea. Juventus mi je bio kao druga obitelj. Bilo mi je lijepo i u Engleskoj, iako nisam mogla dobiti radnu dozvolu. Godina provedena u Anderlechu također mi je bila dobra škola.

Kad će naše nogometašice ostvariti prvi plasman na neko veliko natjecanje?

- Nažalost, to mi je neostvareni san i ne znam kad će se takvo što dogoditi. Imamo kvalitetu, no nikako ne možemo preskočiti tu neku stepenicu i ući među najbolje europske i svjetske reprezentacije. Kod nas ženski nogomet, nažalost, nije na toj razini.

Postoji li razlika u tretmanu HNS-a kad su žene i muškarci u pitanju?

Rapinoe je u pravu

- Posljednjih godina Savez puno više ulaže u ženski nogomet, ne možemo se više toliko žaliti. Ipak, premalo je ženskih klubova, tu su samo Osijek i Dinamo, pola nam reprezentativki nisu profesionalke nego rade neke poslove. Teško je, primjerice, konobariti i nakon toga doći igrati za reprezentaciju. Teško je u tim uvjetima nešto posebno očekivati u konkurenciji sa zemljama u kojima je ženski nogomet čak i na boljoj razini nego muški. Talijanke, koje su nas porazile teže nego što je moglo biti, sve su profesionalke.

Američka kapetanica Megan Rapinoe često u medijima potiče temu o neravnopravnosti žena i muškaraca u nogometu.

- Potpuno je u pravu, ženske reprezentacije SAD-a, Švedske, Nizozemske, Danske i neke druge uspješnije su od svojih kolega, pune stadione, osvajaju medalje na SP-ima, Olimpijskim igrama i one imaju taj argument. Drugo smo mi, ne mogu ja očekivati i tražiti plaću kao što je ima, primjerice, Livaković i naši igrači koji su srebrni na svijetu. Naravno da bih voljela plaću kao Cristiano Ronaldo, no nerealno je tako razmišljati. Osobno sam jako zadovoljna svojim primanjima, no ta je tema aktualna i opravdana.

Doris je sva u nogometu, ali ne prati ga svakodnevno:

- Iako treniram puno, ne gledam nogomet, najmanje ženski. Imam puno interesa, bavim se windsurfingom, kitesurfingom, učim jezike, online na mostarskom sveučilištu studiram međunarodnu diplomaciju...