Igrač za najžešće borbe, za najteže izazove! Otišao je kao pobjednik i jedan od najvećih koje smo imali

Opisati jednu takvu karijeru samo jednom sekvencom i u nekoliko sekundi, nije moguće. I nije pravedno. No, jednog dana kad će klinci pitati: 'tata, kakav je igrač bio Mario Mandžukić?', najbolje će biti pokazati im tu 109. minutu polufinala Mundijala protiv Engleske. Moć i snaga, talent i bezobrazluk na granici s bahatošću, upornost i hladnokrvnost, sve to u jednom tom potezu, u golu koji je Hrvatsku odveo u vječnost. Kad je bilo na rubu, kad se 'lomilo', kad je došao trenutak da pobjednici budu pobjednici, a gubitnici - gubitnici, Mario je prelomio na svoju, našu stranu. Kao što je puno puta do tada, kad je 'plesao po rubu', prelomio svoju karijeru u svoju korist.

Svaki put kad ga se otpisivalo, prekrižilo, kad se u njega sumnjalo, on je bio pobjednik. Baš kao i Hrvatska u tom bezvremenskom polufinalu. I, otišao je, završio nogometnu karijeru kao pobjednik. Objavio je u petak da je kraj, u originalnom, dirljivom pismu, objasnio je da je ostvario svoje snove, napravio sve o čemu je sanjao kao dječak u svojim prvim kopačkama. Iako već mjesecima nije igrao ozbiljan nogomet, iako je nakon Rusije briljantna karijera naočigled krenula silaznom putanjom, otišao je kao pobjednik. Jer, Mandžukić je postao jedan od onih kojima nitko neće osporiti mjesto na hrvatskom 'nogometnom Olimpu', u zemlji u kojoj su i najtočnije činjenice podložne raspravama i podjelama, Mario Mandžukić ima konsenzus, duboki naklon i lovorike. 'MM17', jedan od najvećih koje smo imali, ne postoji nitko tko misli drugačije i koji će dodati onaj sveprisutni 'ALI'...

'Đilkoš', tako ga je jednom opisao Ćiro Blažević. Nije ni sam znao točno objasniti što to znači, nije to bio epitet koji se Mandžukiću svidio, ali s vremenom smo, zapravo, dobili definiciju. Osebujan, neukrotiv karakter, ali veliko, hrabro srce, koje će kad-tad zatutnjati. Jedan od onih tipova koji će vas dovesti do ludila, zbog kojih ćete razbijati glavu i tražiti način kako ga primiriti, kojega biste poželjeli staviti u top i ispaliti na Mjesec. A istovremeno jedan od onih tipova koje ćete prve izabrati kad se ide u bitku, u rat. Igrač za najžešće borbe, za najteže izazove. Imate igrača koji su se nazabijali golova i naosvajali trofeja, a uvijek su zakazali kad je bilo najvažnije, u finalima, u zadnjim minutama. Mandžo je, pak, bio 'luđak' koji će onako nezaustavljivo proći kroz obranu Srbije i zabiti za 0:1 na užarenoj Marakani, bezobraznik koji će, kako se samo usudio, gotovo sam pobijediti Ajax na Amsterdam Areni, lucidni umjetnik koji će zabiti škaricama u finalu Lige prvaka... Mnogi su s njim teško izlazili na kraj. I Ćiro, i Jurčić i Soldo, Bilić i Kovač, Magath i Simeone, Guardiola i Allegri... Svi su oni barem u jednom trenu posumnjali u njegovu klasu, svi su oni barem jednom pomislili kako bi ga se riješili. A on je svaki put bio tu kad je trebalo. Staviti glavu na kopačku, uklizati, ili, ono što je najbolje radio - zabiti. I svi su oni na kraju priznali, svaki na svoj način, da je Mandžukić ispravan, sjajan, velika snaga momčadi. Tjerao je, često, trenere do ludila, je li špica, polušpica, krilo, gdje ga staviti? Gdje god su ga postavili, na kraju je uvijek bio pravi izbor, rijetko je zakazao.

U Zagreb je iz Marsonije stigao na mala vrata, bio je tada u Kranjčevićevoj sportski direktor Robert Prosinečki. Ima 'Veliki Žuti' nos za igračku klasu, amenovao je njegov dolazak, ali teško da je i on mogao misliti da će to biti početak jedne tako velike, iznimne karijere. Zagreb je bio prva stanica u 'pravom nogometu', a u Dinamo je otišao u paketu s Ivicom Vrdoljakom. Ne kao velika zvijezda, već kao jedna polovica tog dvojca. I, tu je počelo. Malo junak, malo tragičar. Sjajnu partiju u Salzburgu, recimo, zaključio je nepotrebnim isključenjem u sudačkoj nadoknadi i oslabio momčad za uzvrat u kojem je Dinamo ispao iz Lige prvaka. Rekli smo, rasturio je Ajax, bacio na koljena i Hajduk na Poljudu, ali često bio i u nemilosti Dinamovih trenera, negdje na pola puta između klupe i tribine. Zdravko Mamić jednom ga je javno prozvao, navodno ga kaznio sa 100 tisuća eura zbog nezalaganja i ponašanja! Nije pričao za medije, navijači su ga malo voljeli, malo kudili, ali opet, i u zadnjoj utakmici za Dinamo, prije odlaska u Wolfsburg, zabio je dva gola Kopru u 5:1 pobjedi u pretkolu Lige prvaka. I svuda je bilo slično.

U Wolfsburgu mu je trebalo neko vrijeme da postane standardan, da zaradi povjerenje, ali Euro 2012. koji je odigrao maestralno i transfer u Bayern skinuli su konačno sve sumnje. Nije u Bavarskoj bio prolaznik, dapače, bio je igrač odluke. Zabio je u finalu Lige prvaka Borussiji Dortmund i bio među najzaslužnijima za europski naslov. Onaj drugi, s Juventusom nije osvojio, ali te škarice u finalu, još će dugo podsjećati na jednu veliku karijeru. Uostalom, osvojio je srca navijača Juventusa, plakali su kad je odlazio i ovacijama pozdravili svog Mandžu ratnika.

Klupski prvak Europe i svijeta, prvak u četri države (Hrvatska, Njemačka, Italija, Katar), uzeo je i španjolski Superkup s Atleticom, igrao i zabijao na europskim i svjetskim prvenstvima, zabio je i u finalu Mundijala i u finalu Lige prvaka. Doista, što više jedan klinac koji prvi put pukne lopte i obuje kopačke može sanjati i poželjeti? Sigurno mu nije bilo lako reći 'zbogom' nogometu, zatvoriti to poglavlje života. Ali, još je teže mnogim, trenerima i, posebno, izbornicima, koji će tragati za nekim 'novim Mandžukićem'. Jer, takvoga je uistinu teško pronaći, bio je Mandžo, na svoj način, neponovljiv. I mrgudan i veseljak, 'killer i šljaker', samotnjak i najjača momčadska karika istovremeno.

Definitivno, jedan od najboljih nogometaša koje smo imali i koje ćemo imati. Pozitivac, inspiracija, definicija izreke da je u životu i nogometu sve moguće, ako se dovoljno trudiš. I ako imaš karakter! On ga je imao.

SuperMario, veliki MM17, hvala za sve. I oprosti ako smo ponekad sumnjali...