Stavove o domaćem nogometu javnosti je iznio glavni instruktor HNS-a, nekadašnji igrač, među ostalima Osijeka, Hajduka, Rijeke i brončani iz 1998. Petar Krpan je ukupno gledano relativizirao dubioze koje more nogomet i, štoviše, ružičastim tonovima definirao njegovo stanje.
Kako predstavlja Kuću nogometa, može se zaključiti da je tamošnja vizija zbilje u koliziji s realnostima koje se prepoznaju na terenu. Zadržat ćemo se ovom prilikom kod pitanja struke, goruće teme (deficita) našeg nogometa. Po glavnom instruktoru problem je da domaći treneri ne dobivaju više prilika te da za njih ima manje strpljenja u odnosu na strance. Činjenice govore suprotno. Samo u posljednjih godinu i pol dana događa se...
Na početku prošle sezone treneri su bili Bišćan (Dinamo), Leko (Hajduk), Jakirović (Rijeka), Zekić (Osijek), Prosinečki (Rudeš), Moniz (Slaven Belupo), Kovačević (Varaždin), Karoglan (Istra 1961), Jeličić (Gorica) i Čabraja (Lokomotiva). Do listopada/studenog ostali su Zekić, Jeličić i Čabraja, a Kovačević se povukao zbog bolesti.
Šest trenera je promijenjeno, pri čemu imamo zbilja bizarne situacije. Karoglan je smijenjen u Istri pa je ubrzo u Hajduku zamijenio Leku, i drugi je put smijenjen u istoj sezoni (Ivanković), Jakirović je iz Rijeke otišao u Dinamo, Sopić iz Gorice u Rijeku. Početak nove sezone (ljetos) dočekali su Jakirović, Sopić, Radeljić, Šafarić, Tramezzani, Vidović i stalni uljez Čabraja. Novaci su Gattuso, Coppitelli uz Carevića sa Šibenikom. Do listopada su smijenjeni Sopić, Jakirović, Radeljić, Vidović, a Carević je podnio ostavku.
Tko ozbiljan u stručnim promišljanjima zbilje HNL-a može upravo u takvom tonu, ozbiljnom, raspravljati o kvaliteti rada?
Pet promjena od deset klubova je refleks standardnih ritmova u tzv. elitnoj ligi, što je uzor u nižim ligama, gdje je sve još masovnije. Od proljeća 2023., 10 prvoligaša (uz 11. Šibenik) mijenjali su čak u 30 navrata! Prodefiliralo je 40-ak imena, od čega je tek 6 stranaca. Osim što dobivaju manje šanse od domaćih, činjenica je da za strane trenere ima još manje strpljenja. Moniz je trajao 7 utakmica, Catala 19, Tramezzani za sada 25, Gattuso i Coppitelli na 14. Prije 2023., Angelovski 11, Gustafsson 17, Tramezzani (Hajduk) 24, Pušnik 26, Cosmi 12, te Dambrauskas (38), Carrillo (41), Petev (35). Duži vijek su imali tek Kek (274) i Rožman (64) u Rijeci, odnosno Garcia (76) u Puli. Njihovi rezultati dovoljno govore zašto...
Uzimajući u obzir frekvenciju smjena (promjena) onda su u (samo) 18 mjeseci prednjačili Osijek (4, Poms-Kulešević, Perković, Tomas, Zekić), Slaven Belupo (4, Zekić, Moniz, Ferenčina, Radeljić), Rudeš (4, Mladina, Prosinečki, Golem, Mladina), slijede Dinamo (3, Čačić, Bišćan, Jakirović), Hajduk (3, Leko, Karoglan, Ivanković), Gorica (Sopić, Jeličić, Vidović), Šibenik (3, M. Cvitanović, Čanadi, Carević), Rijeka (2, Jakirović, Sopić), Istra (2, Karoglan, Catala). Iznimka koja potvrđuje pravilo je Lokomotiva s Čabrajom (4. sezona).
Tko ozbiljan u stručnim promišljanjima zbilje HNL-a može upravo u takvom tonu, ozbiljnom, raspravljati o kvaliteti rada? Ovi podaci o dinamici mijena na klupama su jedna strana neprirodnog stanja struke u domaćem nogometu. Druga strana su i posljedični manjkovi stručnog kontinuiteta kao preduvjeta da se logično (postupno) razvijaju igra momčadi, ali i pojedinca. U potonjem smislu uzmimo primjer mladog igrača kao što je Martin Baturina.
U svom seniorskom stažu (3 i pol godine, od čega dio kao junior), taj je talent promijenio osam trenera. Vodili su ga više ili manje utakmica I. Cvitanović, Kopić, Krznar, Bišćan, Čačić, Jakirović, Perković i Bjelica. Uz to i izbornici Bišćan i Skočić (U21), Šimunić (U19) i Dalić (A). Različitosti interpretacije nogometa svakog trenera utječu na formiranje igrača. Baturina se snagom talenta nametnuo svima, ali koliko igrača u takvim situacijama gubi u razvoju jer nemaju istu "glavu" i odjeke kao on? I je li to možda razlog što Baturina još nije taktički definiran, pa igra ono što u inozemstvu (polušpica) ipak neće moći? Isto vrijedi i za razvoj trenera. Koji su dobrim dijelom sami krivci ponižavajućeg statusa kojeg imaju. Ne bore se za struku, misle sebično samo na sebe i zato pristaju da im laici diktiraju odnose.
Bizaran je slučaj da su Jakirović i Sopić u startu sezone napustili svoje klubove i otišli u Dinamo i Rijeku. Godinu kasnije oba su smijenjeni
Sve gore navedeno ukazuje da je u domaćem nogometu praktično utjecaj struke ukinut. To je za jednog od dva temeljna faktora igre (uz igrače) porazno stanje, s dalekosežnim posljedicama za razvoj individualnih vrijednosti. Pritom kažu u HNS-u da to nije do njih. A do koga je, pa HNS diktira sve odnose u domaćem nogometu. Što mogu? Samo oko trenera jedan primjer.
Bizaran je slučaj da su lani dva trenera, Jakirović i Sopić u startu sezone napustili svoje klubove i otišli u Dinamo i Rijeku. Godinu kasnije oba su smijenjeni u Dinamu i Rijeci, iako su imali dobitne rezultate, što samo ukazuje da je status struke trivijalan. Carević je dao ostavku u Šibeniku i nakon prvog turnusa, kažu upućeni, blizu je preuzimanja Gorice. To je natjecateljski gledano nonsens, kao što su besmislene stalne mijene trenera.
Zašto HNS ne limitira broj mijena klubovima unutar sezone. Zašto ne zabrani preuzimanje drugog kluba istog ranga unutar iste sezone? Je li to zato da bi treneri upravljačima ostali alibi za svoje pogrešne odabire? Ili možda što struka nije bitna...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....