Cicu ću uvijek pamtiti po širokom osmjehu, onom njegovom zagrebačkom šmekerskom pristupu životu, druželjubivosti i neizmjernoj srdačnosti, ali i prema ogromnom optimizmu koji je znao prenijeti na sve one koji su bili u njegovom društvu. Bio je jednostavno zarazni optimist, čovjek koji je u svakome budio nadu, vjeru, nakon razgovora s njim mogli ste pomisliti da zaista ništa nije nemoguće.
Bilo je puno anegdota s Cicom, a sjećam se jedne s priprema Zagreba pred sezonu 2001./02., sezonu u kojoj je društvo iz "ulice pjesnika" postalo senzacionalni prvak Hrvatske.
Zagrebaši su se pripremali u Brežicama, u susjednoj Sloveniji. Svake večeri sjedili smo na terasi hotela, čavrljali, pijuckali, šalili se... Te 2001. godine u ljeto Goran Ivanišević je igrao finale Wimbledona. Dan prije nego što će Goran igrati finale s Patrickom Rafterom.
- Sutra Goran osvaja Wimbledon. Može jedna runda u to ime... - nasmijao se Cico i pozvao konobara
Kad sam ga pitao kako može slaviti unaprijed, kako je tako siguran da će Goran osvojiti, samo je raširio ruke.
- Pa to je sigurno kao što je sigurno da ćemo se mi ove sezone boriti za naslov prvaka!
Do nas je sjedio tadašnji direktor Zagreba Drago Marić.
- Cico, ti to ozbiljno?
Cico je namjestio ozbiljno lice.
- Naravno da mislim ozbiljno...
Te večeri nismo više o tome, ali druge večeri, nakon što je Goran stvarno osvojio Wimbledon, opet smo sjedili na terasi. Direktor Marić je tada rekao Cici.
- Ivaniševića si pogodio, ali ako hoćeš da osvojimo naslov, onda nakon prvih deset kola moraš imati barem devet pobjeda. Eventualno možeš izgubiti jednu utakmicu.
Kranjčar se nasmijao...
- Onda je to riješeno. Runda i u to ime...
Nakon deset kola Zagreb je imao devet pobjeda i jedan neodlučen rezulat. I osvojio je naslov prvaka!