Samo 48 sati prije dana D, četvrtka 7. prosinca, kad se moraju predati potpisi za službenu nominaciju za predsjednika HNS-a, jedinu ozbiljnu kandidaturu s glavom i repom, s kakvim-takvim realnim (i provedivim) planom za boljitak nogometa, iznio je čovjek koji se nije ni kandidirao, Rijekin predsjednik Damir Mišković.
Isprovociran prozivkama, pokazao je, zapravo, kakav bi čovjek trebao voditi hrvatski nogomet, pa i cijeli sport: uspješan menadžer s velikim, međunarodnim iskustvom, koji desetljećima živi u realnom svijetu, u kojem živiš od onoga što zaradiš, bez fantazija i mitova u stilu “ideje naše, benzin vaš, a za dugove ćemo lako”, pritom i sportski zaljubljenik koji od tog sporta ne traži nikakav ekstraprofit, nego je svaku lipu i cent viška spreman vratiti i uložiti u sport.
Mišković je jedini detektirao žarišni problem, koji su davno prije njega trebali iznijeti bivši i sadašnji nogometni čelnici (i oni koji bi to željeli postati), kao i šefovi ostalih sportskih saveza i Olimpijskog odbora te državnih institucija: vrhunskog sporta nema u uvjetima preživljavanja, bez strategije i ulaganja. U Hrvatskoj nema ni jednog ni drugog, osim mantre o “sportskoj naciji” i čudesnom talentu koji je jači i izdržljiviji od svih nedaća.
Neka država kaže
Uzaludno je na probleme sporta već prije upozoravao predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca Željko Jerkov:
- Ako ne želi ništa učiniti, neka država jasno kaže da ljudi u Hrvatskoj više nemaju pravo gledati europske momčadi kao što su bili Jugoplastika, Cibona, Zadar, Mladost...
Damir Mišković iznio je konkretne prijedloge: nogometu (i sportu općenito) treba vratiti koji postotak zarade od klađenja, od TV-pretplate, od turističkih taksi, poreznih olakšica... S vremena na vrijeme i predsjednik HOO-a Zlatko Mateša znao je reći da je sport zakinut za svoj dio prihoda od klađenja i poreznih olakšica, ali na tome bi i ostalo, bez pomaka.
Nikoga u općoj halabuci oko “sudbinskih izbora” u HNS-u ovih dana nije dirnulo ni upozorenje predsjednika Rukometnog saveza, odvjetnika Tomislava Grahovca, da je upitno što nas čeka nakon rukometnog Eura 2018. u Hrvatskoj jer rukomet više ne igraju oni koji to žele i mogu, nego oni čiji roditelji to mogu priuštiti, a posljedično se i selekcija ne radi od onih s najvećim potencijalom, nego od onih čije obitelji mogu snositi troškove djetetova bavljenja sportom.
U shizofrenom stanju gdje je bitno jedino “Šimić ili Šuker” i Miškovićevi su prijedlozi, naravno, olako proglašeni prodavanjem magle. Koga briga za suštinske probleme i upozorenja da nam sport tone u amaterizam kad se vodi povijesni boj “ili si naš ili si mafija”.
PR-autori
Dario Šimić i vatreni prijatelji, vođeni legitimnim i časnim namjerama da zauzmu važniju ulogu u našem nogometu, sa svojom su kampanjom otišli u pogrešnom smjeru i na krive adrese. Zapravo, to ni ne čudi ako znamo da su iza privlačne, ali sadržajno prazne floskule “Vratimo povjerenje” isti PR-autori slogana “Ideal je vječan, rezultat je samo trend”.
Nedavno se taj slogan na Poljudu pretvorio u poruku s tribina “Odgovornost, a ne demagogija, dosta nam je PR-sranja”.
Šimićeva kampanja nije se obraćala ljudima koji se svakodnevno, po svim hrvatskim županijama, bore za nogometno preživljavanje, nego je bila vruća hrana za TV-nastupe i novinske naslovnice. Bilo je jedino bitno da zajednička egida bude - srušiti Šukera.
Svaki bi se istup zaključio kao davno u Rimskom senatu, gdje je Marko Porcije Katon svaki govor, bez obzira na temu, završio rečenicom: “Uostalom, Kartagu treba uništiti.”
Do ljudi koji se s nogometnim problemima nose na terenu zapravo je dolazila poruka “sve ćemo promijeniti i sve vas počistiti”. Otud i krajnji rezultat da Šimić, Pletikosa, Stanić i Vlaović u HNS danas donose manje županijskih podrški nego što ih zajedno ima u vatrenoj četvorci.
Utrke nije ni bilo
Po tome, njihova blic-kampanja nije otišla dalje od naredbe svojedobnih vlastodržaca Jovanovića i Josipovića: “Močvaru treba isušiti”. Od njihove pompozne melioracije ostalo je u međuvremenu: “Jovanović, who?” i “Josipović, who?”
Nogomet je tako u novoj izbornoj utrci koje, zapravo, nije bilo, još jednom nepotrebno označen kao najveći državni i najgori sportski problem u Hrvatskoj, a to uopće ne odgovara istini.
Ako uistinu želimo bolji nogomet i sport, treba krenuti od Miškovićevih prijedloga.