Eduardo da Silva, poznat i pod nadimkom Dudu, jedan je od omiljenih hrvatskih nogometnih reprezentativaca. Brazilski je napadač za Vatrene odigrao 62 utakmice i postigao 29 pogodaka, a već je tri godine u igračkoj mirovini.
- Naravno da mi je uvijek drago doći u Hrvatsku. Od mog prvog dolaska prošlo je više od 20 godina. Kako sam prestao igrati nogomet, sad imam više vremena i prilika za upoznavanje Hrvatske iz drugih kuteva, sa svojim prijateljima i bivšim suigračima koji su danas treneri ili direktori. To mi je jako lijepo. Kad vrtim film, mogu reći da sam jako zadovoljan sa svime što sam napravio. Mislim da sam dosta toga učinio, kako za reprezentaciju Hrvatske, tako i za Dinamo - rekao nam je Eduardo da Silva.
Drukčija kultura
U Dinamove kadete stigao je 1998. godine, bio je tada tek u 16. godini. I bilo mu je sve, samo ne lako.
- U to doba nismo imali mogućnost komunikacije kakva se nudi danas zahvaljujući mobitelima i internetu. Prije dolaska u Hrvatsku moji roditelji i prijatelji mislili su da ovdje još uvijek vlada ratno stanje. U Europi me dočekala totalno drugačija kultura, nisam znao jezik, bila je zima, a uz sve to stigao sam prilično mlad. Na kraju sam uspio proći sve te prepreke koje su bile na mom putu i jako sam zadovoljan nakon svega toga.
Imao je veliku vjeru u sebe i to mu je davalo snagu.
- U tadašnju Croatiju došao sam na probu, a na početku mi je najteže bilo zbog jezika. Mogao sam “osjetiti” što pričaju ljudi oko mene, ali nisam razumio. Dosta me to mučilo na početku jer bilo je i provokacija i svega drugoga. S vremenom sam naučio dosta riječi i bilo mi je puno toga jasnije. Po prirodi sam inače dosta povučena osoba, pa me to što se događalo samo dodatno motiviralo. Uvijek sam morao prolaziti neke barijere. Igrao sam za kadete, govorili su “ah, lako je za kadete”. Ista priča u juniorima. Dok sam došao u prvu momčad Dinama, rekli su mi “nije to - to” i da će me poslati na posudbu. Stalno sam se morao dokazivati, a imao sam dojam da su ljudi uvijek nezadovoljni. No, to je tako, danas se kritizira i Messija i Ronalda. Svaku lošu informaciju koju sam čuo shvatio sam ozbiljno. A bilo je svega - “lako je zabijati slabima”, “mršav je”, “stalno pada”, “ne zabija na velikim utakmicama”... Međutim, ništa od toga nije me moglo slomiti.
Ipak, veliki transfer u redove engleskog velikana i njemu je donio potvrdu visoke vrijednosti.
- Razina nogometa u Hrvatskoj se sada promijenila, ali u moje doba nitko u Dinamu nije razmišljao o odlasku u Arsenal, Barcelonu ili neki takav veliki klub. Svi su htjeli ići u srednje klubove Francuske ili Italije, da bi se tamo probili prema još većim klubovima. Ja sam iz Dinama otišao izravno u Arsenal i nakon toga se promijenilo i to razmišljanje kod naših igrača, svi su tada željeli u Real, Barcelonu, Manchester...
Dočekao ga Primorac
Bio je to i za njega veliki skok.
- Kad sam došao tamo prvih dana, Wengerov pomoćnik Boro Primorac mi je rekao “Eduardo, ne brini. Možda ćeš igrati odmah, ali ako nećeš igrati, mi ćemo te čekati tri ili šest mjeseci, pa i godinu dana ako treba’’. Prilagodba nije laka, nogomet je totalno drugačiji u Engleskoj. Kad sam došao u Arsenal, shvatio sam da je vrijeme da vidim je li to - to. Došao sam u srpnju, a u listopadu sam osigurao svoju poziciju u početnoj postavi. Igrao sam četiri mjeseca brutalno, stvarno jako dobro, dok krajem veljače 2008. nije došlo do one ozljede. U tih par mjeseci igranja s najvećim zvijezdama tog vremena shvatio sam da spadam u tu visoku kategoriju, da više nemam što kome dokazivati, već da mogu samo nastaviti ovako ili biti još bolji.
Moglo je biti i gore
Nesretna ozljeda nakon divljačkog starta Martina Taylora ipak mu je unazadila karijeru, a Dudu kaže kako je to ostavio iza sebe.
- Ne vraćam se na to jer moglo je biti i gore. Naravno, kad si zdrav imaš sto želja, a kad si bolestan samo jednu. Ja sam se ipak vratio nakon toga, igrao i za reprezentaciju dosta važnih utakmica, zabio sam i neke golove. Nastavio sam igrati i za klubove, bio u Šahtaru, Brazilu, u Legiji. Praktički sam još deset godina nakon te ozljede igrao na visokoj razini. Mene to u glavi nije unazadilo, ali su posljedice ostale. Ja sam u sebi znao da mogu. Kao dok udariš auto, pa on i dalje dobro vozi. Međutim, kupac ne želi kupiti auto koji je oštećen. Povjerenje više nije isto. Ljudi su me počeli drugačije gledati, govoriti da više nisam kao nekad, počele su se više gledati moje pogreške...
Na teren se vratio nakon 300 dana, opisao je kroz što je prolazio.
- I prije sam promašivao ili krivo dodavao, ali nakon ozljede se to počelo gledati iz drugačije perspektive. Najveći je problem bio taj što nisam mogao ostvariti kontinuitet kad sam se vratio nakon ozljede. Čekao sam godinu dana do prve službene utakmice, ali trebalo je još između pola godine do godine dana da mi se vrate sve motoričke funkcije. Pojavio bi se problem s aduktorom, stražnjom ložom, pa nisam mogao trenirati ili igrati. Kad sam sve to uspio izbalansirati, teško je bilo ponovno steći povjerenje trenera. Igrao sam jednu-dvije utakmice, nisam zabio, pa treću nisam igrao, i s te strane teško se bilo vratiti. Ali, dobro, zadovoljan sam unatoč svemu.
Vratimo se malo na razdoblje u Arsenalu. Kakav je prema vama bio Arsene Wenger?
- Došao sam iz Hrvatske gdje je vladao potpuno drugačiji mentalitet po pitanju trenera, rada, pripreme za utakmice... Arsenal je uvijek bio u vrhu, moglo bi se reći da su stvari funkcionirale kao u velikoj tvrtki. Imaš manje posla, manje sastanaka jer je sve posloženo kvalitetno, i ne treba ti netko previše objašnjavati, dobro si pripremljen. Wenger je inače jako dobar kao osoba i kao prijatelj. Stalno je dolazio u svlačionicu uoči treninga u dobrom raspoloženju, smijao se i razgovarao s igračima. Kad ste gledali utakmicu znao bi biti ljut, bacao je bočicu s vodom, skidao onu jaknu. Stvorila se možda kod ljudi slika o njemu da je stalno ljut i da se stalno žali, ali je zapravo riječ o potpuno drugačijoj osobi. U doba kad sam igrao imao sam privilegij da smo od deset utakmica dobivali osam, jednu remizirali i jednu izgubili. Nakon par godina, kad sam otišao, Arsenal je počeo padati i ne znam kako se tada ponašao prema igračima kao trener. U moje vrijeme bio je miran. Boro Primorac vodio bi prvih pola sata treninga, Wenger bi onda došao, podijelio markere i gledao nas kako igramo na dva gola. Sastanak prije utakmice trajao je pet minuta, video zadnje utakmice trajao je pet minuta, sve je bilo kratko i jasno. Na pripremama je uvijek volio razgovarati s novim igračima, objašnjavao je što od njih očekuje, kako oni najbolje mogu ispuniti zahtjeve na određenim pozicijama, itd. U tijeku sezone nismo osjećali previše pritiska.
U Dinamu je, naravno, bilo malo drugačije po tom pitanju.
- U javnosti i među navijačima postojao je veliki pritisak. Dođeš na trening, kraj terena su već tri-četiri novinara. Počneš trenirati, fotografiraju te. U vrijeme treninga moraš paziti kaj ćeš reći i slično. U Arsenalu je bilo potpuno suprotno. Sve je zatvoreno, mir, nitko ne smeta. Na prvoj utakmici Arsenala na zagrijavanju su tribine bile prazne, bojao sam se da neće biti ljudi na stadionu. Onda smo otišli u svlačionicu, a kad smo se vratili, tribine su bile pune. Tada sam shvatio da i u Engleskoj postoji pritisak, ali je on bio druge vrste... Arsenal je klub u kojem igrač ne treba razmišljati ni o čemu drugom osim o nogometu, odnosno, o treninzima i utakmicama. Umjesto da ti moraš ići u grad obavljati stvari, grad dolazi do tebe, odnosno, do kampa. Tamo se obavljalo sve, od sponzora nadalje, sve se rješavalo u klubu jer Wenger nije želio da zbog tih stvari hodamo po Londonu. Kad smo išli na gostovanje zrakoplovom, prijavu prtljage obavili bismo u kampu, a autobus bi nas odvezao na pistu, izravno do zrakoplova...
Posložen u glavi
Dudu se u Ukrajini školovao i za trenera, ali kaže kako nema namjeru baviti se tim poslom.
- Za to moraš biti dobro posložen u glavi. U svlačionici je 30 igrača, samo 11 ih može igrati, plus sad pet koji mogu ući. Ako igrač igra dobro, želi ići negdje na bolje, ako ne igra, opet želi otići. Osim toga, bio sam 20 godina vani, u režimu profesionalnog nogometaša. Sada želim više biti s obitelji, zato nisam želio ići u trenere...
Odabrao je stoga drugo zanimanje, postao je nogometni agent.
- Kad imaš 32 ili 33 godine, ugovori više nisu dugoročni, nego uglavnom na godinu dana. U zadnje četiri godine bilo je dosta turbulentno. Kćer mi sada ima 16 godina, a mi smo se u njenoj osjetljivoj dobi stalno morali seliti. Razmišljao sam dosta o tome i s obitelji odlučio da ćemo se stacionirati na jednom mjestu. Imamo kuću u Brazilu, u Riju, u blizini je i škola, vrijeme je lijepo. Tako smo odlučili nakon što sam prekinuo karijeru, iako sam još imao par ponuda da nastavim. Jednog dana vjerojatno ćemo se vratiti u Europu. Sada radim kao posrednik u nogometu, pokušavam pronaći mlade igrače. I sam sam došao mlad u Europu, i mogu reći da znam kako izgleda put do uspjeha, kakav trebaš biti u glavi. Pogotovo ti Brazilci, koji obično u Europi imaju problema. Pokušavam u Brazilu pronaći talentirane igrače koji bi mogli uspjeti. Naravno, teško ćeš naći novog Neymara ili Ronaldinha, ali ima igrača koji imaju potencijal i mogu biti top. Mnogi Brazilci igraju u vrhunskim europskim klubovima.
Tko su najbolji Brazilci koji su igrali u Hrvatskoj?
- Etto je bio odličan. Žao mi je što se ozlijedio taman kad je trebao napraviti transfer u Borussiju Dortmund. Igrao je fantastično, tada na desnoj strani kao bek i kao krilo, imao je brzinu i moć. Sammir je isto bio dobar. No, da je htio, on je mogao biti još bolji, da je bio sto posto fokusiran na nogomet. Jer, nije nogomet samo treniranje i igranje, odricanje mora biti stalno ako želiš uspjeti, moraš se i temeljito pripremati za svaku utakmicu.
Napredak HNL-a
HNL je u međuvremenu dosta napredovao?
- Liga je jako narasla. Mislim da je dosegnula top razinu jer veliki klubovi sad dolaze tu i odvode igrače. Dosta je dobrih igrača, u tehničkom i tjelesnom smislu. Mislim da i na području marketinga i PR-a HNL može napraviti velike pomake. Iako, i sad je velika promjena u odnosu na moje vrijeme. Sad svaku utakmicu možeš pogledati na televiziji, svaki gol iz više kuteva. Dok sam ja u HNL-u znao zabiti eurogol, snimka bi bila samo s jedne kamere i nije to izgledalo tako dobro kao danas.
S Duduom smo razgovarali u Koprivnici, gdje je pratio trening Slavena Belupa. Je li mu netko posebno zapeo za oko?
- Velik potencijal ima mladi napadač Marin Laušić. Mislim da bi mogao napraviti veliku karijeru. Napravio je dobar iskorak u Slavenu Belupu, a smatram da posjeduje i reprezentativni potencijal.
Borba za prvaka je neizvjesna i atraktivna. Koga vidite kao favorita?
- Drago mi je da je to tako. Rijeka je zasluženo osvojila HNL prije nekoliko godina, to je dalo priliku drugima da promijene način razmišljanja i politiku, da više igraju na rezultat. Dinamo je u ovoj sezoni favorit, ali sad je Hajduk opet proizveo euforiju u Dalmaciji. Moguće je da krenu valovi pobjeda. Osijek ima izvrsnog trenera Bjelicu, koji isto može osvojiti naslov. Tu je i Rijeka, koja je pokazala da se na nju mora računati. Dinamo je favorit, ali još je puno do kraja prvenstva.
Hrvatska se nakon srebra u Rusiji plasirala u Katar. Što vi očekujete od Vatrenih na Mundijalu?
- Kad sam bio u reprezentaciji, s tom generacijom koja sad polako silazi sa scene, uvijek nam je nešto malo nedostajalo da odemo do kraja, kao što su momci otišli u Rusiji. Primjerice, u Austriji na Euru 2008. kad smo igrali četvrtfinale s Turskom, pa Euro 2016. u Francuskoj s Portugalom. Finale u Rusiji za mene nije bilo iznenađenje i neće mi biti iznenađenje ako se opet ponovi u Kataru. Na SP smo se plasirali kao prvi u kvalifikacijskoj grupi, a na Mundijalu je najteže proći skupinu. Ako prođeš, sve je moguće, kao što je bilo u Rusiji.