U velikom intervjuu za Jutarnji list Milan Badelj govorio je o hrvatskoj reprezentaciji, vlastitim uspjesima pod nacionalnim grbom, epizodama koje su obilježile sport Lijepe naše... Između ostalog, kazao je i da je tretman Zlatka Dalića prilikom njegovog odlaska iz reprezentacije nakon Eura 2021. "mogao biti nježniji ili korektniji"...
‘Taj feeling‘
Dalić se u jednome času nakon nekog vremena javno ispričao.
- Znam da na svoj način govori "žao mi je kaj te nisam nazvao". Nisam konfilktan tip, da je to napravio u startu, bilo bi mu lakše. A kako nije, onda je osjetio potrebu ne se opravdati, već reći da mu je krivo. Ta javna isprika ili priznanje, sa 23-24 više bi mi značila, ovak nisam tome najiskrenije pridao preveliku pažnju.
Kopenhagen?
- Imao sam predosjećaj da je stigao kraj, vagao sam da to učinim sam ili da priroda učini svoje. Tako je i bilo. Tako su prošli mnogi prije mene, to je neminovnost konačno. Sin je tada došao na stadion i kako je postao svjestan što se događa, i želio sam i s njime na terenu na kraju završiti priču, jer mi to puno vrijedi...
Kad se danas osvrnete, što ostavljate iza sebe?
- Na kraju ostaješ sam sa suzama. Suze radosnice, pa onda i one tužne, nostalgične. Kad si sam u sobi, i kad repezentacija igra i pobjeđuje iskreno si sretan. A prije tekme si nekako zbunjen, i mislim da i drugi bivši igrači prolaze tu situaciju. Mi koji smo prolazili kroz tu repku tih osam,devet, deset godina. Onaj hash tag "obitelj" definitivno nije bez razloga. To jest taj "feeling".
Održavam kontakt
Kontakt je i dalje prisutan?
- S dečkima, i s ljudima iz Saveza, održavam kontakt i fora je kaj se ne čuješ s nekim par mjeseci, pa se čujete i vidiš da je sve isto. Ima nekog "small talka", ali je iskren i fluidan.
Rusija će ostati kruna - jesu li u kontekstu i kasnijih uspjeha zapravo oni penali s Dasnkom bili ključna prekretnica?
- Ne, po meni nije jedna tekma promijenila paradigmu. Sjeti se, recimo, Eura 2012. u Poljskoj: dobiješ Irsku, remiziraš s Talijani ma i onda igraš al pari sa Šponjolskom - ne pričamo zbog šansi, već si u polju itekako parirao, oni su bili moćni, a mi smo bili dobri. Realno, mi smo odigrali strašan turnir. I sjećam se razočranja, sjećam se koliko je sve tadašnje prvotimce peklo. Meni je bilo super, nisam to tako dramatično doživljavao, ali tad samvidio koliko je to njih pogodilo. I onda sam pokupio da to traje od 2008., a 2010. nisu se kvalificirali. Dakle, na muci su oni izrasli u doprvake svijeta.
Muka je, hvala na pitanju, bilo i previše?
- Da, pa ona 2016.... Meni osobno značajni Euro: imao sam konkretnu ulogu, igrali smo jako dobro i doista sam mislio da smo propustili zlatnu šansu. To je nakon Portugala bio sprovod. Uglavnom. od 2008., bila je to više-manje ta ekipa, koju muči nešto iznutra. Ali baš je to je bio ključ, motor, okidač. Prekretnica je kaj je jedna generacija, jaka i tehnički i mentalno zaslužila biti u vrhu, ali nije mogla. Kao Jordan koji do 27, 28 nije mogao do naslova. Mislim da je to i Luku mučilo, stalno se sudarao u zid, ali stalno.. Sve se otvara, a opet - tup. A mi znamo da vrijedimo. Užas, ali i okidač. Meni, velim, nije ta Danska bila ključna. Bila je krucijalna samo da "probijemo" penale.
Kolika je zasluga Zlatka Dalića?
- Apsolutna. S time da moramo ući malo dublje - kroz nas se trener gleda kroz neku čudnu prizmu, nešto što će igrači poštovati. Ne mislim da je Guardiola ili Klopp, kaj se tiče revolucije, ali je bio pravi čovjek za pravu ekipu. Plus velika je prednost njegov ego, onaj koji je mnoge koštao karijera. I progresa. On nema taj problem. Nije se libio osloniti na savjet nekoga drugoga, Luke, Lovrena, Čarli, svejedno. A to je rijetkost, i on je u tome kontekstu poseban.