Shvativši da je klupa njegova budućnost, Pep Guardiola je, kaže anegdota, u listopadu 2006. godine poslušao savjet Gabriela Batistute s kojim je na zalasku igračke karijere dijelio svlačionicu u Kataru. “Ako zaista želiš postati trener”, rekao mu je Batistuta, “moraš upoznati Bielsu”. Guardiola je sjeo na avion, pravac Argentina, ranč Maximo Paz 80 kilometara od Rosarija.
Susret je trajao skoro kao ona Balaševićeva mitska partija ajnca u kojoj je Boža zvani Pub igrao s izvjesnim baronom. Bielsa i Guardiola razgovarali su jedanaest sati i pretresli sve teme: od zajedničke ljubavi prema kinu do nogometnih sustava, koncepcija i formacija kojih prema Bielsinu tumačenju ima najmanje 22. Analizirali su videa iz kolekcije osebujnog trenera čija filmoteka sad rži četiri tisuće zapisa, stigli se usput nekoliko puta konfrontirati i izmiriti. Kada u notesu više nije ostalo mjesta niti za jednu bilješku, Guardiola se zahvalio na gostoprimstvu i iscrpljen četveronoške ispuzao s ranča. Sličan ritual inicijacije prošli su prethodno danas kultni treneri Mauricio Pochettino i Diego Simeone, ali i brojni ‘no name’ nogometni zanesenjaci s kojima je ‘El Loco’ rado dijelio znanje i strast.
Marcelo Bielsa je više od nogometnog trenera, nešto poput spiritualnog vođe dobrog dijela ceha, on je manijak posla, ekscentrik koji nakon poraza pola sata leži gol u svlačionici na stolu za masažu i zuri u plafon, ali u prvom redu je trener koji igru poznaje bolje i osjeća dublje od drugih. Da, još nešto, Marcelo Bielsa je trenutačno drugi u engleskom Championshipu. Njegov Leeds United nakon 32 utakmice zaostaje šest bodova za vodećim West Bromwich Albionom čije kormilo čvrsto drži Slaven Bilić.
U trenutku kada je Guardiola krenuo na studijsko putovanje u okolicu Rosarija, Slaven Bilić već je iz mlade reprezentacije Hrvatske avanzirao na klupu A nacionalne momčadi. Dvije godine kasnije zapeo je na pragu polufinala Eura, a engleski tisak je na nekoliko mjeseci bio poludio za mladim izbornikom koji u slobodno vrijeme izvlači gitarske riffove, a momčad mu pleše u ritmu rock and rolla. Mirisalo je tada da bi Bilić mogao postati sljedeća velika trenerska priča europskog nogometa, nekakav Mourinho u atraktivnijem, mladenačkom pakiranju, a on bi to možda uistinu i postao da je drukčije projektirao karijeru onog časa kada su mu na vrata krenuli kucati emisari Schalkea, Hamburger SV-a, navodno jednom čak i madridskog Reala.
Spremni za lige petice
Bilić je, međutim, donosio drukčije odluke zbog čega nakon petnaestak godina u trenerskom biznisu još čeka na trofej kojim bi oplemenio ‘palmares’, ali taj mu hendikep u našoj priči o novom valu hrvatskih trenera spremnih za ‘lige petice’ ne može bitnije srušiti dionice. Jer, baš je 51-godišnjak prozračio ustajalu priču, kako afirmacijom grupe mladih zvijezda (Modrić, Eduardo, Ćorluka, Rakitić...) i pobjedama protiv Engleske i Njemačke, tako i šarmom kojim je osvajao medije na zapadu stvarajući preduvjete za renesansu profesije. U čemu se ogleda ta renesansa? U činjenici da su nekoliko godina kasnije Hrvatima odjednom dostupne postale klupe bogatih i važnih klubova iz Engleske, Njemačke, Italije, Turske ili Austrije. Poslije hrvatskih igrača traženi su postali i hrvatski treneri.
Bilo bi pretenciozno govoriti o masovnom iskrcavanju hrvatskih trenera na obale bogatih europskih liga, ali definitivno svjedočimo jednoj vrsti naleta naših nogometnih stručnjaka u svojim četrdesetima ili ranim pedesetima na glamurozne lige. Skoro pola stoljeća nakon što su Zlatko Čajkovski, Branko Zebec i Tomislav Ivić preskočili željeznu zavjesu da bi na trulom zapadu pisali važnu nogometnu povijest, napokon su se ohrabrili i nasljednici koji su u vrijeme njihove slave eventualno stigli zakmečati u rodilištu ili, što je još vjerojatnije, nisu bili niti u planu.
Prateći Bilićevu putanju u stratosferu je s izborničke lansirne rampe odletio Niko Kovač (48), a nakon Eura 2020. iste bi preporuke trebale približiti Zlatka Dalića (53) klupi nekog njemačkog, engleskog ili talijanskog kluba. A tamo, u Italiji, upravo je u hit stratega Serie A izrastao Ivan Jurić (44) kao šef Verone, poslovično ranjivog kluba koji ulazi u ligu da bi odmah iz nje ispao, a sada je, eto, već u veljači prebrinuo brige o opstanku u najboljem razredu. Trenerski pejsaž ‘čizme’ već jako dobro poznaje i Igor Tudor (41), odavna Jurićev intimus, koji je u posljednje dvije godine dvaput od ispadanja spašavao Udinese. Italija nije nepoznata niti Nenadu Bjelici (48), tamo je vodio drugoligašku Speziju nakon što je prije toga dobro upoznao Austriju. Negdje kao bonus track ove trenerske hit serije dođu epizode o Ivanu Leki (42), belgijskom prvaku s Club Bruggeom (trenutačno bez angažmana), te Igoru Bišćanu (41) koji je poslije kratkog školovanja u Rudešu osvajao prvenstva i kupove s ljubljanskom Olimpijom i Rijekom...
Nedostižni Tomislav Ivić
Čajkovski, Zebec i Ivić probijali su led jer su već u Jugoslaviji izgradili imidž karizmatičnih znalaca ili hrabrih inovatora. Nisam jednom tijekom kavanskih brainstormanja o nogometu čuo da je Tomislav Ivić s Hajdukom još sedamdesetih igrao ovo što je Jürgen Klopp u međuvremenu zaštitio pod naslovom “presing i kontrapresing”. Splićanin je do danas najtrofejniji naš trener jer je osim s Hajdukom naslove osvajao i s Ajaxom, Anderlechtom, Portom, madridskim Atléticom, Marseilleom. Brojem ‘kanti’, ali ne i njihovom internacionalnom težinom, kod nas mu parirati može samo Otto Barić kao sedmerostruki prvak Austrije s Innsbruckom, Rapidom i Salzburgom. Da je Barić na vrhuncu moći bio zreo za atraktivnije lige, posvjedočit će činjenica da je Rapid i Salzburg uvodio u finala europskih kupova, ali iz tko zna kojih razloga tada nije imao istu prođu na tržištima bogatijih zemalja poput, recimo, Vujadina Boškova koji je vrlo uspješno vodio Real Madrid, Sampdoriju, Romu i Napoli osvajajući kao trener La Ligu, Serie A i Kup pobjednika kupova. Kolaž stare garde majstora upotpunjuju Ćiro Blažević i Ivica Osim čije su gastarbajterske epizode - uz jednu Ćirinu avanturu s Nantesom - na koncu ipak ostale omeđene granicama bolje stojeće nogometne provincije (Švicarska, Austrija, Grčka, Daleki istok). Izrazito uspješan bio je Mirko Jozić, osvajač Cope Libertadores s čileanskim Colo-Colom, ali daleko od očiju našoj je javnosti ostao daleko i od srca, a nije posebno napet bio niti europskim velikanima. S njima, velikanima, najviše sreće imao je srpski trener Radomir Antić koji je uživao rijetki privilegij da vodi Real i Atlético Madrid, a na koncu i Barcelonu. U trofejnom smislu ostao je dužan navijačima, jedna dvostruka kruna s ‘colchonerosima’ skroman je Antićev saldo s obzirom na financijsku moć i igračku klasu klubova koje je vodio.
Ali vratimo se priči o novom valu. Premda su generacijski složno provalili na veliku scenu, Bilić, Kovač, Bjelica, Jurić i društvo zapravo se nisu izlegli u istom trenerskom inkubatoru. Svima njima na ruku je definitivno išla okolnost da su već kao dvadesetogodišnjaci otvorili legionarski staž, upoznali su još kao mladi nogometaši različite kulture i škole nogometnog mišljenja, naučili jezike i napunili telefonske imenike bogatom mrežom kontakata, no to ne znači da dijele isti profesionalni svjetonazor i da ih vežu zajedničke ideje o nogometnoj taktici. Ima među njima alternativaca odgojenih u svojevrsnom trenerskom offu poput Ivana Jurića, a bogme ima i konzervativaca poput Nike Kovača kojem od prvih dana na klupi predbacuju prusku krutost i vojničku disciplinu, filozofiju osuđenu na brzu propast u šampionskim svlačionicama gdje se neprestano sudaraju velika igračka ega. I zaista, Kovač nije dugo izdržao u Bayernu, ali je za kratkih mandata u Frankfurtu i Münchenu zgodno napunio privatnu riznicu srebrnine. Jedna Bundesliga i dva osvojena DFB-Pokala čežnja su i puno razvikanijih trenera od Kovača.
Slaven Bilić nije zanimljiv samo kao frontman priče nego i kao najveći eklektičar među ovim novovalovcima. Igrajući za Ćiru Blaževića i Harryja Redknappa iz prve je ruke učio o važnosti psihologije u upravljanju grupom. Osim što posjeduju zanimljiv talent za novac, ova dva stara lisca na glasu su i kao posebni motivatori. Znali su ‘smotati’ igrače, pridobiti ih za svoju priču, ali ih i zastrašiti kada bi osjetili da su previše otpustili kočnice. Ovu vještinu, u današnjoj literaturi vole je zvati man managementom, Bilić je uspješno uvezao s modernim idejama koje je na početku upijao obilazeći treninge Carla Ancelottija i Arsènea Wengera. Kod Bielse, koliko znam, nije bio stigao, ali je zato ‘El Loco’ došao k njemu u goste na novogodišnji party. WBA i Leeds United odigrali su prvenstvenu utakmicu 1. siječnja, završilo je 1-1, ali samo zato što su se Bilićevi igrači pošteno ispromašivali...
Nenad Bjelica je s Dinamom učinio povijesni iskorak pronalazeći sretan miks između Simeoneove obrambene industrije i Kloppove napadačke žestine, ali trenersku je filozofiju oblikovao još kao igrač, pod utjecajem druge dvojice velikih trenera. U Kaiserslauternu mu je imponirala metoda Erica Geretsa, pogotovo u načinu vođenju treninga i pripremi utakmice, dok je psihologiju i vještinu liderstva svladao u Betisovoj kabini kod karizmatičnog Luisa Aragonesa.
Taktički kalup
Na najvažnije putovanje karijere, ono u Rusiju 2018. godine, Zlatko Dalić otisnuo se iz arapskog pijeska gotovo kao samouk trener, dok je Ivan Jurić u priči totalno drukčijoj od drugih, diplomu zaslužio u laboratoriju ‘ludog profesora’ Gian Piera Gasperinija. S trenerom koji je Atalantu odveo u nokaut završnicu Lige prvaka i učinio je najefikasnijom momčadi Serie A, Jurić je surađivao na trenerskim počecima u Genoi, Interu i Palermu. O Gasperinijevu nogometu danas sa strahopoštovanjem govore Guardiola i Maurizio Sarri, utakmice s Atalantom uspoređuju sa sjedenjem na zubarskom stolcu, jer tu sve pršti od intenziteta i želje da se postigne gol više zbog čega momčad redovito ulazi u završnicu s petoricom ili šestoricom igrača. Partijom izlivenom u takvom taktičkom kalupu Jurić je nedavno zakuhao utrku za ‘scudetto’ pobijedivši Juventus. Dan poslije sportski mu je tisak već krenuo tražiti ambicioznijeg udomitelja od Verone, čiji je roster prema Transfermarktu treći najjeftiniji u ligi. Novinari su se zaustavili na Napoliju. Nastavi li Gattuso u gradu pod Vezuvom igrati u režimu toplo-hladno, predsjednik De Laurentiis će na ljeto klupu Maradonina kluba povjeriti hrvatskom treneru, a to je kvalifikacijska šansa o kojoj mašta svaki iz kruga naših novovalnih trenera. Ona šansa koja vodi do borbe za trofeje...