RONALD GORSIC/CROPIX Cropix
ĆIRO BLAŽEVIĆ ZA SN

‘Ovo je moja istina o Tuđmanu, Mamiću i Žutom! Mislio sam da me Džeko mrzi, a Zdravko ne bi bio osuđen...‘

Danas će hrvatsku premijeru imati film autora Sabahudina Topalbećirevića o legendarnom treneru
Piše: Dražen AntolićObjavljeno: 16. prosinac 2021. 06:59

U rujnu je u Sarajevu premijerno prikazan dokumentarni film “Miroslav Ćiro Blažević - Nikad ispričana priča”, biografsko djelo o životu, sportskoj karijeri, golemoj društvenoj važnosti i utjecaju jedinstvenog karizmatičnog čovjeka i trenerskog velikana koji je obilježio barem pola stoljeća nogometa u Hrvatskoj i na prostorima nekadašnje Jugoslavije, a bio je i akter političke scene, pa čak i kandidat za predsjednika Republike Hrvatske.

Mandžukićev poziv

Film autora Sabahudina Topalbećirevića danas će biti prikazan i u Zagrebu, hrvatska premijera održat će se od 19 sati u kinu Kaptol Boutique.

- Nisam bio za to da se taj film o meni snimi, godinu dana me Baho nagovarao, smatram da ima značajnijih ljudi o kojima treba napraviti film. Međutim, bio je uporan, došao je u Zagreb, prošetali smo maksimirskim stadionom pa sam mu ispričao kako je to za mene najvažnija lokacija u životu, da sam tu realizirao svoje dječačke snove. Pogledao sam film i našao ga jako dobrim. Možda sam malo subjektivan. Nitko neće moći ostati ravnodušan jer ništa kao slika nije u stanju dočarati događaj. Napravio je intervjue s najmjerodavnijima koji mogu kazati sve o meni. Nadasve me Davor Šuker iznenadio jer ne voli participirati u takvim paradama, a nije mogao ne kazati kako je bio vođen od najvećih trenera svijeta, ali da sam taj ja. To me je baš dirnulo. Isto tako kad su Aljošu Asanovića pitali, on je krenuo i rasplakao se. Nije mogao ništa reći - kazao nam je Blažević pa na pitanje što će novo gledatelja doznati o njemu odgovorio:

- Javnost je obaviještena o svemu što se događalo kroz koju karijeru od novinara, ali ovdje izlazi na vidjelo ta viteška borba koju vodi svaki trener, način na koji sam to radio. Ima raznih detalja. Primjerice Edin Džeko kaže “Nikad ne bih bio igrač da nije bilo Ćire”. A ja sam mislio da me mrzi.

image
DAMJAN TADIC/CROPIX Cropix

Zašto?

- Zato jer sam ga maltretirao. I Mario Mandžukić mi je nešto slično rekao prije nekoliko tjedana na telefon. Pitao je kako sam i govori: “Jooj, što sam ja bio nastradao”. Ali je izašao igrač.

Proglasili ste ga đilkošem.

- Je, međutim to je u afirmativnom smislu, nisam ništa pogrdno htio reći. Đilkoš to je baja u Slavoniji. Kad si đilkoš onda si faca.

Napraviti za novine biografski intervju s Ćirom to je kao uzeti čašu vode iz mora, za prikazati njegov lik i djelo trebala bi “Biblija”.

- Neke stvari ćemo ostaviti da još koji put budem u Sportskim novostima, ali dao sam vam ekskluzivu kakvu još nikome nikad nisam ispričao - u svojem šarmantnom stilu kazao nam je nakon sat vremena razgovora.

Krenuli smo s pitanjem o neostvarenim željama.

- Sine moj, svatko ima neostvarene želje. Ja sam, kao i svaki trener, sanjao o puno čemu što nisam uspio realizirati. Rijetki su imali privilegij da padnu na kadar igrača koji je sposoban za velike stvari. Ima trenera koji su puno bolji od onog koji je došao u ekipu gdje je veća koncentracija kvalitete. Sad ću kazati nešto što nikad nikome nisam rekao, pa ni u ovom filmu. Kad sam postao trener Dinama početkom osamdesetih rekao sam - bit ćemo prvaci! A onda ode mi Cico Kranjčar u vojsku. Znam da bez njega ne mogu biti prvi. Međutim, došao je u drugom dijelu sezone i potvrdio što sam o njemu mislio. Sve sam izvagnuo - imamo toliko kilaže u talentu, toliko mogućnosti, ali postoji i limit. neki su nadareni, a drugi manje nadareni. Dok je Cico bio u vojsci, slao sam Rudija Belina i druge trenere da ga tamo treniraju, mislim u Čakovcu, i ispostavilo se da sam dobro razmišljao. Da nije došla ta dodatna velika kvaliteta koju je imao Zlatko Kranjčar ne vjerujem da bismo mogli osvojiti titulu prvaka 1982. godine.

Taj naslov ističe svojim najvećim rezultatom, ali sljedeće sezone 1983. godine u završnici su Modri izgubili titulu koja je pripala Partizanu. Ante Pavlović, direktor šampionskog Dinama i kasnije glavni tajnik Nogometnog saveza Jugoslavije, pričao nam je jednom prilikom da je Ćiro odbio dogovor s Veležom i zato je Dinamo ostao bez krune.

Kriv je Ante Pavlović

- Da sam pristao na to, imali bismo drugu titulu. Nikad nisam povrijedio sport, znao sam ako ga tu povrijedim reći će - ni on nije čist, Bog zna kako je osvojio prvo prvenstvo. Bili smo u Mostaru, Pavlović i društvo spremili su da bude 0:0. Nama je to bilo dovoljno jer imali smo u zadnjem kolu Sarajevo koje je s nama bilo u finalu Kupa i moglo je u Europu jedino ako smo mi prvaci. U protivnom ostaju bez Kupa kupova. Dakle, pustili bi nam. Međutim, ne treba meni nitko puštati. Došao mi je trener Veleža Mujić i rekao: “Ćiro daj da odigramo prijateljsku utakmicu”. Odgovorio sam: “Ne, ne možemo varati publiku”. Otvorim vrata svlačionice, a svi igrači misle da je dogovoreno: “Ako nismo u stanju s Veležom odigrati neodlučeno, bez da se dogovorimo, nemamo pravo biti prvaci” i zabranim svaku povredu sporta. Izađemo na teren i završi 3:0 za Velež. Tu su svjedoci Zajec, Mlinarić… koji to mogu potvrditi. Ante Pavlović je beogradska škola, on je meni Roberta Prosinečkog odveo. Nisam ja. Pitajte Antu...

Dinamo, čiji ste bili i tada trener, kažnjen je 1986. godine, kao jedan od brojnih klubova jugo-lige s oduzimanjem šest bodova. Svladao je Vojvodinu u Novom Sadu 7:1, a ta je utakmica poništena. Trebali su mu bodovi za Kup UEFA.

- Slavko Šajber je bio moj najveći sportski neprijatelj, ali to je dobro napravio jer najvažnije je poštenje i čist sport. Nisam imao kontrolu nad tom situacijom. No, nikada nisam dopustio da itko u mojoj ekipi i razmišlja o namještanju utakmice.

I tako smo skočili na 1987. kad je jedan od najvećih hrvatskih nogometaša umjesto da bude as Dinama postao Zvezdina zvijezda bez koje zacijelo nikad ne bi bili prvaci Europe.

- Novinari su pisali da sam budala, kako nisam vidio takav talent. Naravno da sam ga vidio. Igrali smo prvenstvenu utakmicu sa Željezničarom u Zagrebu. Prije nje potpisao sam ugovor s Prosinečkom. On je zaigrao, zabio gol i bio sam spokojan. A sad ću otkriti što nikad nikome nisam rekao, žao mi je što je lošeg zdravlja kao i ja, ali vrijeme je da ljudi nakon 34 godine doznaju istinu: Ante Pavlović poništio je taj ugovor s obrazloženjem da nije potpisan u prostorijama Saveza. Kako ćete na ulici potpisati, rekao je. Iskreno, nisam znao za to. I tako je Prosinečkog odveo u Crvenu zvezdu. To je istina, sve drugo su laži. Prosinečki i ja se ljubimo, grlimo i volimo svaki put kad se vidimo, samo čekam kad će progovoriti tu istinu. Dosta mi je priča da je Ćiro darovao Zvezdi Prosinečkog. Nije točno. Prosinečki je bio dijete, njega je vodio otac u kompaniji s Pavlovićem koji je imao relacije u Zvezdi, bio je glavni tajnik NSJ-u i obećao im je da će sve srediti. Iza mojih leđa. Bio sam previše administrativno naivan, nisam znao da je u stanju poništiti što sam potpisao.

Sukob očeva

Boljele su vas konstatacije da ste Prosinečkog poklonili Zvezdi.

- Koliko je toga bilo što je boljelo i moju suprugu i obitelj, ali ja sam stoički sve podnio. Zapamti koliko je godina prošlo, a prvi put kažem istinu. Tu je moja žena Zdenka pokraj mene, u Švicarskoj sam naučio da je laž osobina budala. Nikad ne lažem. To si mogu dopustiti jer nikad ništa ne napravim što bih trebao sakriti.

Međutim, na radiju ste energično ustvrdili da Prosinečki nikad neće biti igrač, da ćete poderati trenersku diplomu ako postane.

- To sam rekao u vrijeme kad je vladao nevjerojatan antagonizam između očeva Zvonimira Bobana i Prosinečkog. Bili su veliki talenti, ali imali su taj problem. Da ste bili trener na mojem mjestu, ne biste mogli spavati kako da pomirite Đuru Prosinečkog i Marinka Bobana. Mene je njihov odnos vodio do ludila. Svatko je vidio da su to dva bisera, ali rekao sam pokojnom spikeru na radiju Ivici Jurišiću da Prosinečki nikad neće biti igrač. Budala sam bio, mlad sam bio, sada bih to klinac rekao. Ali to sam učinio u duhu strategije kako da spasim sve skupa. No, najvažnija stvar u cijeloj priči je da je Pavlović poslao Prosinečkog u Beograd. Pitajte Prosinečkog, neka kaže.

Prvi put ste otišli iz Dinama 1983. nakon što niste bili prvaci?

- Ne zbog toga jer imao sam referencu, osvojio sam Kup Maršala Tita koji su jednako cijenili. Razlog je sasma drugi. Govorili su tada da je Ćiro pobjegao, a nije mi bilo ni na kraj pamti da idem iz Dinama. Igrali smo Trofej Marjan u Splitu, prišao mi je Jure Bilić, tadašnja komunistička glavešina i kazao mi: “Ćiro, nitko te više od Slavka Šajbera ne može spasiti. On će te strpati u zatvor. Zapamti. Dajem ti prijateljski savjet - bježi”. A mene već traže na sve strane… Gdje ću u zatvor tako mlad, proglasili su me antidržavnim elementom, ustašom, to sam za njih bio. Šajber je rekao predsjedniku Dinama Vidu Ročiću: “Radi ovog ustaše moram tenkove vaditi na cestu”. Pokupio sam se i otišao u Grasshopper te osvojio prvenstvo.

U ljeto 1984. doveo je švicarski klub u Maksimir na prijateljsku utakmicu, stadion je bio krcat, možda i šezdeset tisuća ljudi, Ćiro je dočekan ovacijama, klicalo mu se cijelu večer...

- Ne mogu si oprostiti što moja žena nije to vidjela, kakav joj je muž faca. Naježio sam se koliko je narod bio za mene.

image
DAMIEN MEYER Afp

Za čime najviše žalite?

- Od prvog dana Svjetskog prvenstva 1998. vikao sam da ćemo biti prvaci. Znao sam da imamo adute, da ćemo sve razbiti. Nitko od igrača nije mi vjerovao. Tek kad smo pobijedili Njemačku u četvrtfinalu priznali su da šef ima pravo. Ali tko je kriv što nismo bili prvaci - Ćiro. Kako sam kriv, a ustvari nisam. Opet Prosinečki. On je trebao ući u polufinalu, kad je Laurent Blanc bio isključen. Tada uvijek jednog tehničara ubaciš u ekipu, pravog pasera da napravi razliku te se manifestira taj višak igrača. Ali on je dan prije otišao s treninga. Novinari Tomislav Židak i Predrag Jurišić nazivali su ga svaki dan i palili - kako ti ne igraš, kako je ispred tebe Kruno Jurčić? Izmislio je ozljedu... U tom času ne znam je li zaista ozlijeđen i ne uvodim ga u igru. Ipak ga na kraju stavim da dobijem potvrdu onoga čega sam se bojao, da je lagao. Međutim, nije ni on bio presudan…

Nego?

- Tu ekipu Francuske bolje sam poznavao od njihovog izbornika Aimea Jacqueta. Da sam imao Cvitu da ga ubacim, tri komada bi sam zabio njihovoj sporoj zadnjoj liniji. Ali nema Cvite, izbacio sam ga…

Tuđman i Cvitanović

Kaže da nije imao izbora iako je za Igora Cvitanovića intervenirao predsjednik Franjo Tuđman.

- Odbio je poslušnost. Problem je začet dvije godine ranije na Europskom prvenstvu u Engleskoj. Ottu Bariću, koji mi je bio pomoćnik, kažem da napravi trening s onima koji nisu igrali. Otto je tada potpisao za Dinamo. Priđe mi moj sin, zadnji čovjek koji bi mi lagao i priča: “Tata, Cvita je poslao Otta Barića u p.m.”. Što? Dođem Josipu Čopu, tajniku HNS-a i kažem: “Putovnica i Cvitanovića tjeraj odavde”. Stižu Zvone Boban i društvo: “Nemojte šefe”. Ne mogu ni oni ništa, ali eto Otta Barića: “Ćiro, nemoj molim te, ja sam sad trener u Dinamu, on mi je glavni, daj spasi ga i reci da sam to ja spasio”. Tome nisam mogao odoljeti i spasim ga. Da nije bilo toga možda se ne bi dogodio rasplet kakav je bio 1998. godine. Kad sam tada rekao Cviti za ručkom. “Mrš, nije ti ovdje mjesto”, nitko nije mrdnuo. Dvije godine ranije svi su skočili, ali sada su vidjeli da ni oni ne mogu više, svako ima svoj kredit. Nosio je hipoteku…

Povod su bili kondicijski testovi…

- Konstatiralo se da Vlaović, Prosinečki i Cvitanović imaju deficit aerobnog kapaciteta i pošaljem ih na trčanje. Cvitanović pita je li to radi testova. Rekoh da. On odgovori kako ne vjeruje u njih. Ne vjerujem ni ja, rekao sam mu, no molim ga da pravi društvo kolegama, a on kaže: “Neću”. To mi nikad u životu nitko nije rekao. Vlaović je skočio, zagrlio ga, govorio mu: “Budalo, što je tebi, jesi poludio”. On uzme torbicu i ode. Sutradan su se skoro potukli Darko Tironi, glavni urednik SN i Orlando Rivetti iz Novog lista. Tironi se borio da ostane, a Rivetti tvrdio da ga treba izbaciti. Dok se prepiremo i gledamo u more, dobijem telefon u ruke: “Ćiro, na liniji je poglavar”. Ja uvijek jednako reagiram: “Stojim mirno Predsjedniče, izvolite”. Kaže: “Ćiro, nema Bokšića, samo Cvita može biti u tandemu sa Šukerom. Toliko ste pametni da to znate”. Odgovorim mu: “Predsjedniče, uvijek će biti kao što vi kažete, ali sad morate izabrati između Cvite i mojeg autoriteta”. Na to mi je spustio slušalicu. Odlučio sam: “Cvita odlazi”.

Malo pogrešaka

Je li vam predsjednik Tuđman sastavljao momčad?

- Ma ljubavi moja, nije se miješao ni u rad svojih ministara, što mu je bila najveća mana. Nikad mu nije bilo na pameti da mi govori tko će igrati. Jednom sam napravio foru kad je kartao i pitao: “Možemo li tu formaciju znati?”. Ja sam se zezao jer mogao sam ti to dopustiti, takav nam je bio odnos, i krenem: “Mrmić..”. Čim sam to izgovorio on baci karte, a ja vičem: “Ladić, Ladić…”. Našem puku ne možeš osporiti da ima maštu i zločestoću pa govori svašta. Ma pričajte baš me briga, imam čistu savjest i gotovo.

Kaže da nije puno griješio kao trener…

- Malo sam griješio. Ne mogu si ništa bitno prigovoriti. Sigurno sam negdje pogriješio, a da to ni ne znam.

Kad biste imali popravnu šansu da ponovno vodite samo jednu utakmicu, koju biste odabrali?

- Na Euru 1996. četvrtfinale s Njemačkom. Stavio sam Nikolu Jerkana koji me je uvjerio da može igrati s maskom iako ima slomljen nos. Onda se ispostavilo da je to bio tigar od papira. Ne može obrambeni igrač igrati sa slomljenim nosom. To sam trebao naučiti. No, tamo smo bili osuđeni jer je sudac bio kupljen. Moralo je biti tako. Čekali smo ih dvije godine pa smo im naplatili dug.

Kad biste mogli voditi još jednu utakmicu u karijeri, koga biste voljeli izvesti na teren?

- Da mi je neka ekipa u koju bih tebe mogao staviti, kako bi to je.... bilo… - na svoj način reagirao je Ćiro i dodao:

- To je pitanje na koje ne može odgovoriti razuman čovjek.

Bio bih svećenik

U vrijeme kad je Bernard Tapie bio jedna od najjačih persona europskog nogometa postojale su priče da biste mogli postati trener Marseillea. Koji je 1993. osvojio Ligu prvaka. Je li to bilo aktualno?

- Bilo je, itekako. Imao sam neku svoju filozofiju i danas mi je jako žao što nisam imao tu privilegiju da imam pokraj sebe nekog svojeg menadžera. Da je moj sin samo pet godina stariji, on ima kuražu da mi kaže što misli da nije dobro. Bio sam u tami svoje kože. No, za mene Marseille nije veći od Dinama. Ne može nitko biti veći od Dinama. Nije slučajno što sam u njega došao četiri puta.

Poznate su brojne Ćirine tvrdnje poput onih da nije najvažnije zdravlje nego novac jer tko nema lovu ne može si platiti ni brigu o zdravlju, da su mu na hijerarhiji prioriteta žene ispred nogometa, a kad ne bi bio nogometni trener…

- Bio bih svećenik. Kad dođeš u godine drugačija su ti razmišljanja. Radio sam u Švicarskoj razne poslove dok nisam za ozbiljno započeo trenersku karijeru.

Koji vam je bio najljepši trenutak?

- Meni je 1982. godina bez premca. Mogao sam biti prvak svijeta, za mene bi svejedno ona bila najveća. To nije bila samo sportska pobjeda nego puno više od toga. U to vrijeme bio sam hrvatski lider. Sportski, ali lider. Cijeli život sam to želio jer najvažnija je raja. Mi smo radi publike. Onaj tko ignorira dušu publike, a to su novinari, taj trener neće daleko. Navijači ti plješću ili viču - pederu.

Zašto ste od junaka nacija postali - peder?

- Fenomen publike. Pravi razlog, ja to znam, u imenu je Dinamo. Divio sam se uzoru mojeg života što je bio Tuđman. Objasnio mi je: “Ćiro, za koga si ti navijao cijelo vrijeme?”. Za Dinamo, a on kaže: “Ne, za Hrvatsku kroz Dinamo, a sada je došlo vrijeme da se možemo zvati Croatia”. Bio je jako tvrdoglav, nije dozvolio nikad da bude drugačije.

Po tom pitanju pogrešno je procijenio bilo naroda.

- Da.

Jeste li imali trenersku ponudu koju niste prihvatili, a da vam je kasnije bilo žao?

- Nisam jer sve sam prihvatio. Tko me god zvao. Bio sam i trener Mure, Varteksa, Osijeka, Prištine… Nisam imao svijest da sam morao imati kriterije i ne smijem uzeti bilo što s obzirom na moju reputaciju. Ali nije mi žao. Kao što mi nije žao što trebam umrijeti jer dobro sam živio.

U času se predomislio:

- Jesam vraga dobro živio. Patio sam, mučio sam se cijeli život. Hvala moj supruzi koja je 60 godina uz mene. Spašavala me kad sam trebao napraviti samoubojstvo. Takvih sam trenutaka imao.

Ozbiljno?

- Koji mi je najteži trenutak ne mogu vam reći. Morate me razumjeti, to ide sa mnom u grob - zaključio je Ćiro.

Da je Zdravko Mamić imao mene kraj sebe, nikad ne bi bio osuđen na zatvor!

Miroslav Blažević i Zdravko Mamić imaju poseban odnos, kad je Ćiro 1987. doveo u Dinamo Harisa Škoru, što je bio najzvučniji modri transfer toga doba, Mamić je bio kraj njega na potpisu ugovora. To dovoljno govori koliko daleko u prošlost seže njihova suradnja. Kako vam se Mamić prišmajhlao i jeste li vi stvorili Zdravka Mamića kakvim je kasnije postao?

- Zdravko Mamić je jedinstvena pojava u našem društvu od samostalnosti Hrvatske. On je fenomen. Ima kapacitet da se približi bilo kome. Ako sutra odluči da dođe kod Pape, prekosutra će biti kod Pape. Imao sam dosta lijepo razdoblje s njim, bio sam siguran da bismo u tandemu mogli nešto napraviti. Međutim, njegova doktrina je bila drugačija. Kad je došao na poziciju, prvo je mene istjerao. Iako sam osvojio prvenstvo. Shvatio sam da mu smetam. Njemu je Mirko Barišić prepustio da sam vodi klub, u njemu je vidio čovjeka koji je to u stanju. Krenuo je svojim putem... Sigurno je da sam imao stanovitog utjecaja na njega, nadam se pozitivnog. Ne bi mogao u svakoj prilici ponašati se tako komotno i spretno da nije uzeo dosta toga od mene, ali doktrine su nam bile sasvim suprotne. Zato sam nedavno izbacio paralelu - Mamiću, ja sam tebi učinio mladost sretnom, a ti meni starost nesretnom! Molim, idemo dalje.

Zastao je pa kazao:

- On je znao da u mojoj nazočnosti nikad neće moći biti prvi, a uvijek hoće biti prvi. Još više je bio svjestan da su nam doktrine različite. Znao je da je u našem društvu, samo u našem društvu, njegova doktrina dominantna. Napravio je rezultat i obilježio povijest jednog slavnog kluba. Od siromašnog Dinama stvorio je Juventus. Ne želim mu uskratiti zasluge za rezultat, ali u mojoj je doktrini da sport mora biti apsolutno regularan i ne smije se povrijediti.

Mamić je osuđen, ne može iz BIH, je li mu se isplatilo što je radio?

- Društvo je krivo. Čovjeka koji je na koljenima neću udarati, obilježio je povijest Dinama, a sud je rekao svoje. Da sam ja bio uz njega nikad ne bi bio osuđen na zatvor. Ja sam jedini koji sam mu se mogao suprotstaviti, ali on je tražio sve same klimavce oko sebe. Da bi tako bilo trebao se riješiti Ćire. Međutim, on ostaje zapisan kao čovjek koji je Dinamo doveo do najuspješnijeg perioda u povijesti. Sve će se zaboraviti, a povijest će pisati svoje. Neka mu to bude utjeha za sve patnje koje sam prolazi.

Linker
18. srpanj 2022 03:00