Prohujala je godina svega i svačega, svuda oko nas. Svijet kao da juri sve brže i posljedično srlja. Ritam svakodnevice kao da ne dopušta da čovjek stane, malo promišlja, osjeti trenutak, i dobar i manje dobar, porazgovara sam sa sobom i puni dnevne akumulatore da krene naprijed…
Prohujala je prva godina bez neponovljivog Miroslava Blaževića. U toj brzini koja slaže dan po dan, jedan sličan drugome, kao da dominiraju sami klišeji. U odnosima, djelima, nogometu, trenerskom poslu, društvenom životu. A on, trener svih trenera, bio je i po toj tituli jedinstven. Original.
Otkako je krajem 1970-ih uplovio u eter ovdašnjeg okruženja i totalno ga promijenio, kao i mnoge uštogljenosti javnog društvenog života i narodnih doživljaja, sve do tog 8. veljače 2023. godine, Miroslav Blažević postao je Ćiro Nazionale. Osobnost koja je jedan uobičajeni narodni nadimak pretvorio u sinonim stila, originalnog ponašanja, magnetskog privlačenja masa i generiranja energije s kojom se stalno svijetli u epicentru njenih zanimanja.
Junak epohe i heroj povijesti
Sve je to bio Ćiro, za kojeg se od početka shvaćalo da neće biti samo još jedan od trenera, uspješan ili neuspješan, ofenzivan ili defenzivan. Snaga osobnosti diktirala je da odmah preraste u junaka epohe (Dinamo 1982.) i prerasta u heroja povijesti (Hrvatska 1998.). Moć inteligencije nametala ga je kao jedinstvenog u svim mu fazama, pozitivnim i negativnim, te održavala u tom statusu preko 40 godina. Do kraja ovozemaljskog mu života bio je šarmer koji apsolutno nikoga nije ostavljao ravnodušnim…
Svatko tko ga je znao, sreo, doživio, a posebno oni koji su mu bili na različite načini bliski, imaju svoju posebniju priču o Ćiri. I servirati neku svoju osobnu bilo bi subjektivno banaliziranje dimenzije lika i djela tog čovjeka. Miroslav Blažević je u svojem sportskom, društvenom i inom opusu uspio u nečemu što samo rijetkima pođe za rukom, a to je uvijek biti u prvom planu. Desetljećima kroz mijene profesionalnog statusa, uspona i padova kakvi su uobičajeni u sportu. Desetljećima kroz povijesne mijene na ovim prostorima, kroz svekolike društvene vrtloge, u lomovima država i uz sve posljedice na ljude i odnose koje donose ratne godine, Miroslav Blažević bio je i ostao svima naš Ćiro…
Šarmer bez premca
Gledamo li ga kroz prizmu nogometa i trenerskog posla, vjerojatno smo svi mi kroničari različitih faza njegove pola stoljeća duge karijere bili pod utjecajem njegove temeljne osobnosti. Ćiro je bio šarmer bez premca. Bio je mangup svjetske kategorije, koji je znao osvojiti pozornost ama baš svakoga koga je htio, neovisno o dimenziji lika koji je u pitanju. Toliko je bio snažne osobnosti da se s vremenom više to tretiralo njegovom glavnom karakteristikom, a posljedično se manje vrednovalo temeljno stručno znanje.
Miroslav Blažević bio je lik koji je promovirao doživljaj nečega što je tada bilo relativno nepoznato - karizmu. Onaj odraz čovjeka koji, gdje god se pojavi, mijenja energiju u trenu
Od prvog dana stolovanja u Rijeci, a posebno od brzog dolaska u Dinamo, Miroslav Blažević je promijenio percepciju nogometnog aktera. Njegova pojava je odmah prodrmala ne samo Zagreb i Hrvatsku, nego čitavu Jugoslaviju. U nogomet stereotipa u odnosima, ponašanjima, načinu funkcioniranja, uletio je tip koji je za početak retorikom, pojavom i javnom komunikacijom doveo Europu u naše podneblje. Miroslav Blažević bio je lik koji je promovirao doživljaj nečega što je tada bilo relativno nepoznato - karizmu. Onaj odraz čovjeka koji, gdje god se pojavi, mijenja energiju u trenu. Stavljajući to u kontekst 1980-ih i simbolički crno-bijelih vremena, Ćirina pojava bila je kao adrenalinski šok za mase…
No, nova vrsta komunikacije, direktna i šeretska, šarmerska i biranih fraza, senzacionalnih performansa u susretima s masom na stadionu, na ulicama, kao i s igračima i djelatnicima unutar nogometnog sustava, koji će sveukupno biti od epohalnog značaja i za redefiniciju habitusa (sportskog) tiska, nije mogla sama generirati fenomen bijelog šala. Ćiro Blažević bio je odličan stručnjak, koji se nije oslanjao samo na uobičajene tehničko-taktičke tematike. U strukturi njegovog trenerskog poslanja iznimno je važna bila suptilnost u motiviranju i pridobivanju igrača za svoje ciljeve, te situacijska inteligencija u svakodnevici vođenja grupe.
Čovjek s vizijom
Miroslav Blažević nije mogao postati Ćiro Nazionale da nije trenerski znao znanje. On nije mogao biti trener svih trenera da nije imao viziju kako jednu grupu super talentiranih igrača, ali i različitih osobnosti i taština, stopiti u reprezentaciju frajera, koji će kao debitanti novu Hrvatsku usaditi na mapu velikih. Francuska ‘98. bila je Ćirina top trenerska priča u svjetskim okvirima, koja će možda prvi puta neku grupu s ovih prostora osloboditi kompleksa manje vrijednosti u odnosu na tradicionalne moćnike. Bronca u Francuskoj je sjeme iz kojeg je izrasla legenda o Vatrenima, oplemenjena medaljama njegova učenika Dalića. Danas to možemo tretirati jasnim pokazateljem kako je za vrednovanje djela uvijek najobjektivniji vremenski odmak od njegova stvaranja. Isto vrijedi i za autora, odnosno, aktere…
Miroslav Blažević je u više od 50 Ćirinih godina vodio 24 kluba iz devet zemalja, Hrvatske, BiH, Kosova, Slovenije, Švicarske, Grčke, Francuske, Irana, Kine. Uz hrvatsku i švicarsku, radio je kao izbornik i iranske i kineske U-23 reprezentacije. U tako dugoj i raznovrsnoj karijeri naravno da ima uspona, padova, ima svega, ne samo na nogometnom polju. Zbog toga što je bio Ćiro Nazionale, dopuštao si je i izlete u politiku, nogometne privatizacije, objedinjavanje nespojivih uloga vlasnika, trenera, predsjednika, izbornika, a vječnu fascinaciju medijskim moćima nije se libio upražnjavati i kao izvjestitelj s Mundijala. Znao je da ima nelogičnih poklapanja, ali bilo je jače od njega.
S odmakom od godine dana otkad je otišao, ostaje nam jedan vrlo jednostavan definiran osjećaj - Ćiro sve više nedostaje
Zato je bio Ćiro. I zato mu je narod, nakon svakog negativnog odjeka, jedva čekao pokazivati koliko im je drag. Nitko, ama baš nitko, nije mogao imati status Ćire Blaževića. Kojem je, i kad je griješio ili nečime naljutio puk, uvijek sve bilo brzo oprošteno. Jer je to naš Ćiro. Na taj odnos s pukom ili rajom kako je znao isticati, bio je najponosniji. Znao je da što god radiš dobro, ne “sjedneš” li masi dovoljan je jedan gaf da se sve pokvari. Kod njega je bilo obrnuto. Na stupovima 1982. i 1998., vrhuncima dvije najdraže mu priče, nadogradio je mnoštvo toga, ali glavni trofej, nagrada za životno djelo, bila je snažna i postojana emocija naroda prema njemu.
Nasljeđe i inspiracija
S odmakom od godine dana otkad je otišao, pored tog karijernog i životnog odraza, ostaje nam jedan vrlo jednostavan definiran osjećaj - Ćiro sve više nedostaje! U novoj eri, koja proizvodi na tekućoj virtualnoj vrpci more bezličnih i instant ikona, u nogometu u kojem caruju stereotipi u promišljanju, komunikaciji, metodologiji i uspješnosti rada, u društvu koje promiče falšne vrijednosti na temelju površnosti i novoustoličenih klišeja predvidljivih podobnosti, naše okruženje vapi za originalnostima kakve donose ljudi takvog, Ćirinog kova.
S njime kao da je zaključena era romantike s karizmatičnim likovima i njihovim posebnim i snažnim utjecajem na mase. Jedinstveni dosezi i povijesno snažne emocije tih vremena neraskidiva su poveznica s likom i djelom Miroslava Blaževića, svakako i nasljeđe koje je ostavio kao inspiraciju novim generacijama…