Negdje gore kultni i ponajveći Dinamov trenerski trojac trlja ruke. Jer, iako debelo prerano, slaže se atomski nebeski Dinamo. U ionako već ozbiljno popunjenom mozaiku Cico Kranjčar bio je posljednja karika.
Milan Antolković, Željko Čajkovski i Branko Zebec sada na raspolaganju imaju, neka se Wölfl, Lešnik i Cvitanović ne naljute, tri najveća Dinamova napadača u povijesti. Gore, na nebeskoj areni, plave su majice navukli Dražan Jerković, Slaven Zambata i Zlatko Kranjčar.
U kolektivnoj memoriji Dinamovih navijača postoje dvije kultne generacije, one iz 1967. te 1982., premda se njima mora pridodati i ona iz 1963. koja je igrala finale Kupa velesajamskih gradova protiv Valencije, a na njenim je temeljima Antolković poslije tesao šampionsku '67.
Preko 400 golova
- Moja je generacija dva puta igrala u finalu Kupa velesajamskih gradova. Imali smo izvanrednu seriju prvi put, no izgubili smo u finalu od Valencije, ali bili smo tada ozlijeđeni i Štef Lamza i ja i jednostavno nismo imali pravu zamjenu. No, na putu do finala pobijedili smo Porto, Union Saint-Gilloise, Bayern i Ferencvaros - prisjećao se prije nekog vremena nažalost otišli Slaven Zambata.
- Sve smo ipak okrunili 1967. godine kada smo u finalu svladali Leeds, ponovno je bilo završnica Eintracht 4-0 i 3-0, Juventus 3-0 i 2-2 te naposljetku Leeds 2-0. Šest utakmica u Zagrebu bez primljenog gola.
Ta generacija, na kojoj su odrastali i hranili se kasniji "Ćirini fakini", davno je ušla u antologiju, no putem smo već ostali bez mnogih "plavih" velikana koji su bez problema ušli u ovu našu nebesku Dinamovu generaciju koja sada ganja krpenjaču na vječnim tratinama. Nikad zaboravljena, s Dražanom Jerkovićem i Slavenom Zambatom u napadu, pa čudesnim Krasnodarom Rorom na lijevom krilu, sjajnim Željkom Perušićem u vezi, Rudijem Cvekom, Vlatkom Markovićem i Mladenom Ramljakom u obrani te zlatnim Žogom Škorićem na golu. Njima su se, nažalost, puno prerano pridružili i Zvezdan Cvetković na lijevom beku, Ismet Hadžić u veznoj liniji te, evo, i Cico Kranjčar na možda i svojoj omiljenoj poziciji, malo iza Dražana Jerkovića.
Ova naša momčad puna emocija, sentimenta, uspomena, ali i velikana, konačno, kombinirano je za Dinamo skupila nevjerojatnih 2274 nastupa, dok je trozubac Kranjčar-Jerković-Zambata za Dinamo mreže tresao čak 409 puta. A ako i zaškripi, na klupi su ništa manje važni Mirko i Davor Braun, Ribić, Šantek, Gucmirtl, Bošnjak, Mesić, Jukić, Kiš, Lončarić, Pašić i Čedo Jovićević te joj - hvala Bogu - nedostaje samo drugi vratar. I bolje. Što dulje ako nas pitate...
Najnezgodniji izbor
- Strašna momčad - komentirao je i Anton Samovojska Dinamovu aleju velikana, skupljenih na ovu stranicu i u ovu zlatom optočenu ekipu.
Kada je potkraj 2016. - definitivno kroničar ove momčadi - Tomislav Židak, koji s nestrpljenjem očekuje nebeske utakmice "plavih", radio najnezgodniji izbor najbolje Dinamove momčadi svih vremena, uz velevažni skup "plavih" erudita koji su činili žiri (Ćiro Blažević i Otto Barić, Fredi Kramer, Miroslav Rede, Anton Samovojska, Milivoj Nikolić i Predrag Jurišić, Zvonimir Magdić, Božo Sušec te Ante Pavlović), samo su Perušić i Jerković iz ove naše momčadi uspjeli ući u taj maksimirski dream team "Ladić - Belin, Zajec, Horvat, Crnković - Modrić, Perušić, Boban, Mlinarić - Jerković, Šuker", iako su mnogi bili nadomak: Škorić, Zambata, Kranjčar, Cvek, Hadžić...
Ali zato uz Martina Bukovija i Ivicu Horvata na trenerskom panteonu sjedi tercet oko kojeg se koplja ne lome - Antolković, Zebec, Čajkovski. No ovo ionako nije usporedba i komparacija, ovo je spomenar na one kojih više nema. Plejade koja je zagospodarila "plavim" srcima i koja će živjeti zauvijek u memoriji i sjećanju. Ili, da parafraziramo divnu poruku Boysa Cici: "Hvala vam za sve u najdražem plavom..."
Nakon što su nedavno otišli Rora i Zambata, sada je ovu šampionsku momčad savršeno zaokružio i neprežaljeni Cico. Uz koji hakl, i debate, uz orehnjaču i špricer, uz na ogradi naslonjene preminule navijače i Boyse iz Domovinskog rata, Dinamo i gore slaže strašnu momčad. A dečki gledaju dolje i kao da nam u ovim tužnim, olovnim vremenima, kada, kako bi Židak rekao, "granate padaju sve bliže", poručuju: "Ah, nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu".