Našli smo se u kafiću nedaleko Maksimira. Luis Ibáñez prošlog je tjedna potpisao za NK Jarun, pa mu je dom Modrih sada bliže nego i u jednom trenutku otkad je napustio Dinamo na zimu 2015. godine. Bliže, ali samo fizički, jer od srca se nikada ni nije udaljio, stoga će Argentinac i danas reći da mu je sedam godina provedenih u Dinamu vjerojatno najljepše razdoblje karijere.
Ibáñez je s 13 odličja u dresu Modrih (7 prvenstava, 4 Kupa, 2 Superkupa) treći najtrofejniji stranac u povijesti kluba uz Edina Mujčina, samo su Sammir (15) i Amer Gojak (14) osvojili više. Tu je, naravno, i Arijan Ademi (21), no Makedonac je rođeni Šibenčanin. Sat vremena prije našeg druženja, Ibáñez je odradio trening pod palicom bivšeg suigrača Jerke Leke. Igrači Jaruna natukli su solidnu kilometražu u maksimirskoj šumi, a prolazeći kraj stadiona, Ibáñez je brzo zamijetio ključnu razliku u odnosu na doba provedeno u plavom dresu.
- Lijepo je vidjeti ovakav red za ulaznice pred blagajnom. Drago mi je da su navijači ovdje kao snaga i 12. igrač, drago mi je da dolaze i na gostovanja. Gdje je Dinamo, tu su i Boysi. Meni je to nedostajalo dok sam igrao ovdje, izađeš na stadion, a dočeka te 1000 ljudi... To je i bio jedan od razloga mog odlaska. Nedostajala mi je strast s tribina, zato sam i otišao na posudbu u Argentinu u Racing. Na kraju je to ispala katastrofa, nisam se mogao adaptirati nakon europskog nivoa, ekipa isto katastrofa, nikog ne možeš dobit‘. Hvala Bogu da sam se uzdigao iz svega toga, nije to lako - govori nam Ibáñez uz dodatak da su Boysi, iako su tada manje prihodili Maksimiru, uspjeli pridobiti njegovog oca:
- Često bih nakon utakmice išao s obitelji na večeru. Čekali bi me na parkiralištu, a jednom prilikom tate nije bilo. Gledam gdje je, raspitujem se, kažu mi ljudi da ga danas nisu vidjeli. Ništa, nazovem ga, a on preko puta s Boysima. Kaže, bio je na sjevernoj tribini, pa i ostao s njima.
Otac je odigrao veliku ulogu u vašem životu, a već ste jednom kazali da ste od prve plaće u Dinamu osigurali smještaj roditeljima, da više ne bi živjeli u najmu?
- Da, tata je još uvijek u Morenu u Argentini, ne želi iz tog kvarta. Ja sam radio od malena, kosio travu susjedima, dostavljao pizze, prodavao ruže na ulici... Nije me sram to reći jer tako sam i odrastao i zato danas cijenim sve što imam. Volim se našaliti da mi je tata ipak ostavio nešto više od računa. Drago mi je da sam obitelji mogao vratiti za sve što su mi pružili i to će mi uvijek ostati veliki ponos.
Doći ćemo i do Argentine, no vratimo se prvo na red ispred Maksimira. U subotu slijedi Superkup, veliki derbi... Vaše predikcije?
- Nadam se da ću doći na utakmicu, klinci su mi već u euforiji, a ja imam utakmicu s Jarunom u subotu i rođendan. Trebat ću to malo sve organizirati, a nadam se pobjedi Dinama. Ako ne dođem na stadion, sigurno ću gledati preko TV-a, to se ne propušta. Puno se govori o tome da nema Marka Livaje. Pa što onda ako ga nema? Meni je malo žao tog dečka, stavlja se prevelik pritisak na njega. Čim nema Livaje, odmah se govori da Hajduk nema igru. Majstore, pa ne igra Livaja sam protiv 11 igrača, nit‘ se Hajduk oslanja samo na njega. Kad Livaja igra, dobro je, a kad ne igra, loše je. To mnogi govore, a ja ne bih rekao da je tako - naglašava skorašnji 35-godišnjak, pa proširuje priču:
- Uvijek želim Dinamu prvo mjesto i volim kada osvaja trofeje, ali bit će mi drago ako se i drugi klubovi iskažu ove sezone. Barem da su tu negdje i da naprave konkurenciju, to se poboljšalo posljednjih godina i zbog tog mi je drago. Mi smo šetali prvenstvom, pa Mandžo je bio najbolji strijelac 10 kola prije kraja... Evo, danima se priča da bi Perišić mogao doći u Hajduk. I baš bih volio da dođe i da podigne kvalitetu. Ali i da se to dogodi, ja sam uvjeren da bi Dinamo i dalje uzeo ligu. Vidjeli ste prošle godine, kad Dinamo upadne u frku, daje se dodatni gas i to je to. Igoru Bišćanu vjerujem 200 posto.
Spomenuli ste moguće transfere Hajduka, a i u Dinamu bi moglo biti prometno... Kako vi, kao iskusno lice, gledate na mogućnosti koje se nude dinamovcima?
- Da sam ja na mjestu Ivanušeca, nikada ne bih pristao otići u Feyenoord, kažem to bez podcjenjivanja kluba. Luka je već reprezentativac i uz Baturinu najbolji igrač Dinama, mislim da bi trebao gledati prema Španjolskoj, Italiji, Njemačkoj... Ili transfer u jaču ligu, ili ostanak u Dinamu još godinu dana. Tako bih ja napravio da sam on. Što se Livakovića tiče, vrijeme mu je da ode na viši nivo, ne klupski, nego ligaški. Već je četiri godine prvi golman Hrvatske i malo me čudi da još nije napravio transfer. Nešto mi tu ne štima.
I vama su se nudile raznorazne prilike?
- Jesu. Zna se da sam birao između Dinama i Hoffenheima. Nijemci su taman ušli u prvu ligu, ali menadžer mi je savjetovao Dinamo jer bi možda bilo prerano za Bundesligu. I u Dinamu i u Crvenoj zvezdi imao sam ponude iz lige Petice. No, to je uvijek na klubu, Dinamo je tražio malo veće novce nego što su klubovi nudili. Getafe, Espanyol, Palermo, Udinese, St. Etienne. Sve su to bile odbijene ponude, na kraju sam otišao za nula kuna i to mi je najviše žao. Nije trebalo tako završiti. Dinamo mi je nudio još pet godina ugovora, danas mi je žao što to nisam potpisao. Rijetko ćeš u Europi naći takav klub.
Na podlaktici vam stoji tetovaža ‘Zagreb‘, a na listu imate logo Lige prvaka i, ako sam dobro vidio, datum ispod njega?
- Da, da, to je 14. rujna 2011., utakmica Dinama i Real Madrida. Do danas mi je ostala najdraža u karijeri. Uvijek nam je bilo teže u Europi jer igraš na bržim terenima, totalno druga priča u odnosu na blato, visoku travu, rupe... Baš bih volio vidjeti Cristiana Ronalda da zaigra protiv Cibalije u vrijeme kada sam ja igrao, na takvom terenu, pa da vidimo kako bi se snašao. Sada je sve to ljepše, svi klubovi ulažu i više nemate loših terena. To je potrebno i Dinamu, jer kada je počeo rasti HNL, tada je i Dinamo počeo bolje igrati u Europi. To mnogo govori.
Dakle, nakon Dinama slijedio je mađarski FC Gyõr, jednom prilikom kazali ste da ste tu psihički pali, o čemu se radi?
- Ha, godinu dana ranije imao sam ponude Anderlechta, Standard Liegea.... Pa mi je Turska propala u zadnji tren i dođeš na niži nivo. Šest mjeseci, malo klupa, malo igra, malo tribina... Sve je to utjecalo na psihu.
Ipak ste stigli do Turske, Trabzonspor i Karabükspor bile su destinacije, sada Bjelici u Trabzonu društvo čine Oršić i Benković, možete li nam malo opisati gdje su to stigli?
- U vrhunski klub, nigdje u karijeri nisam imao tako dobre uvjete kao u Trabzonu. Samo u Istanbulu imaš tri milijuna njihovih navijača. Ja se nadam da će se Oršić vratiti na svoj nivo, na ona izdanja iz Dinama. Šteta što u Engleskoj nije imao priliku pokazati što zna. Isto vrijedi i za Benkovića, a moja djeca i dan danas prate Trabzon i sa mnom im žele sve najbolje. To je liga u kojoj su u svakoj utakmici pune tribine, uvjeti su na maksimalnom nivou, svi stadioni novoizgrađeni, tereni hibridni... Nakon liga Petice, Turska ima najjaču ligu.
U Trabzonsporu ste upoznali Buraka Yilmaza i jednom kazali da je jedan od najboljih s kojima ste igrali, ali niste imali "kemiju". S kojim igračima jeste?
- Hugo Vieira u Zvezdi. Od mojih 16 asistencija, 10 je išlo na njega. I s Mandžom sam imao super suradnju u Dinamu. A igrače poput Yilmaza obožavam. On je lud ako ne postigne dva gola na treningu. Jednom se kladio sa suigračem tko će zabiti više. Izgubio je, poludio i poderao majicu. To volim, igrača koji živi za nogomet. Taj koji se i na treningu ljuti zbog poraza, e taj će nešto napraviti u karijeri.
Sigurno ćete to imati na umu i kada jednog dana ispunite želju i postanete trener?
- Hoću. I pravit ću ekipu za pobjede, nema kod mene na remi ili povlačenje. Pogledajte Manchester City i Pepa Guardiolu, to je nogomet kakav volim. I kažem vam, Kovačić će tamo biti još bolji nego u Chelseaju. Evo, sad se ježim kada ga se sjetim iz Dinama. Došao je sa 16 godina, uzeo sam ga pod svoje, nitko ga nije smio dirati. Stvarno je bio dijete. Volio bih da i Gvardiol završi tamo i daj Bože da ostane skroman kakav je uvijek bio - govori čovjek koji je Gvardiola davnih dana najavljivao kao veliku zvijezdu, stoga vjerujemo da će se i predikcija u slučaju Kovačića ostvariti, iako je u Chelseaju njegov status prvotimca ponekad bio doveden u pitanje:
- Ja sam Argentinac i uvijek ću skočiti za svoje, ali Kova je bolji od Enza Fernandeza. Chelsea je pogriješio s Enzom, zašto ga je platio 120 milijuna eura? Kakvih 120 milijuna eura, otkud cijela ta priča, milioni i kamioni? Ta cijena nije realna i to je to. Gvardiola su trebali proglasiti najboljim mladim igračem u Kataru. Što je Enzo odigrao u prvih 11, tri utakmice? Enzo je igrač koji je trebao stajati maksimalno 50 milijuna.
Zagreb ste često posjećivali, a Argentinu i Buenos Aires?
- Jedanput godišnje, ove ću godine putovati s obitelji. Prvo ćemo do Miamija jer djeca žele vidjeti Messija, a onda ćemo nastaviti prema Morenu. To vam je Buenos Airesu poput Sesveta Zagrebu. Uvijek me sretno dočekaju, prije sam znao roštiljati s 50-ak prijatelja. Sada smo svi malo više okrenuti familiju. Ima tamo jedna ulica na kojoj dijelimo djeci hranu, popodne i navečer, i tako smo znali provoditi vrijeme.
Kako Argentinci doživljavaju Messijev transfer u Inter Miami?
- Odmah sam znao da će otići tamo jer uvijek stavlja obitelj na prvo mjesto. Otišao je tamo da bi oni bili sretni, a ne da uzima 400 milijuna eura u Arabiji, gdje neće moći izaći iz svoja četiri zida. Svaka mu čast, ne gleda nogomet samo kroz novac nego i budućnost familije. Upoznao sam ga 2009. ili 2010. u Argentini na jednoj večeri, ali nismo razgovarali. Vidi se da je skroman, nikada nisam čuo nijednu ružnu riječ za njega.
Završno, prvi dojmovi u novom desu?
- Cilj nam je ući u HNL. Tako su mi rekli u Jarunu i to mi je drago jer znači da sam došao u ambicioznu sredinu. To mi se sviđa, a ne ona logika "samo da ne ispadnemo". Tu sam tek 10-ak dana, ujutro na kavicu, ma nema ljepšeg... Slobodnog vremena ni nemam, treniramo dvaput dnevno, pa onda odmaram, ipak sam i ja u nekim godinama. Onda malo s obitelji, pa oko kuće, možda i odem na more još koji dan ako se ukaže prilika.
U Jarunu će vas mnogi pitati za savjete, što ćete im kazati?
- Danas je taj odnos starijih i mlađih drukčiji. Kad sam tek došao u Dinamo ili Bocu Juniors, pozdravio bih igrače, sjeo i šutio. Prije ti je bilo nezamislivo da ne slušaš što stariji pričaju. Pa nisi mogao ni na masažu dok svi ostali nisu gotovi. Isto tako, danas se previše stavlja naglasak na trčanje i pretjeruje se s tim mjerilom. Majstore, igraš nogomet, nije sve u trčanju, valjda treba prije brojati centaršuteve, pasove, golove, asistencije, a ne koliko je tko pretrčao. To me nervira, sjećam se što mi je Riquelme jednom rekao: Trčati može svatko, ali igrati nogomet ne. Ja mladima uvijek kažem isto. Ako želite živjeti od nogometa, morate živjeti za nogomet.