Soccer Dream. Tako je, nema tome deset godina, kineski predsjednik Xi Jinping nazvao strateški dokument, koji je tigra od papira trebao, prema najoptimističnijim prognozama, pretvoriti u globalnu silu. Zaluđenost prvog među jednakima, kako ga vole zvati, išla je toliko daleko da je Kinu zamislio kao primarno domaćina Mundiala, a sekundarno - i važnije - budućeg svjetskog prvaka.
Plan je bio ambiciozan; zaluđeni fan, kojem je nogomet postala pasija još 1983., kada je kao šef partije ruralnog Hebeija svjedočio porazu kineske nacionalne momčadi od Watforda (1-5), 2013. upravo je nogomet podcrtao prioritetom.
U rekordnom roku izmijenjen je kurikulum, uvodeći nogomet u vrtiće i u škole, ujedno gradeći nekoliko desetaka tisuća nogometnih terena diljem zemlje (plan je bio, i ostao, do 2025. imati 85.000 terena i u 50.000 škola uvesti nogomet kao predmet), a potom je bogatim poduzetnicima "sugerirao" ulazak u nogometne klubove, otpisujući im poreze, sve kako bi se kineska liga preobrazila u atraktivni produkt koji će, posljedično, naciju generacijama odgajanu na individualnom sportu preobraziti u momčadski, odnosno reprezentativni kolos.
Dolazak superstarova, uvjeravao je sebe i sve oko sebe Jinping, stvorit će među klincima iluziju superjunaka, koje će željeti kopirati, a ti će igrači, ujedno, podizati kvalitetu domaćeg nogometnog produkta. S obzirom na količinu novca, i Jinpingovu uvjerenost, priča je dobila temelje. Na savjete stručnjaka i analitičara, da želja za brzim, instant uspjehom stvara visoki dugoročni rizik, nitko se nije obazirao. "Bubble" je stvoren i krenuo je jako: dolasci velikih imena ubrzo su stvorili opću paniku na globalnoj nogometnoj razini.
- Ovo je velika prijetnja za sve svjetske klubove, poglavito europske. Ako Kina nastavi ovim tempom, ubrzo to više nitko neće moći pratiti - još je u siječnju 2017., tijekom najvećeg mercato-udara na Europu poručio tada menadžer Chelseaja, Antonio Conte.
I doista, nitko više nije odmahivao rukom. Koga je kineski prst odabrao, povratka bilo nije. Klubovi su se punili najboljim trenerima, a onda i igračima. Oscar, Hulk, Alex Teixeira..., 40, 50, 60 milijuna bilo čega - nebitno. Kinesku zlatnu žlicu mahom su svi željeli polizati.
Međutim, mjehurić se punio i ubrzo je došlo do trenutka neodrživosti. Kao prvo, umjetno jačanje Kineske superlige (CLS) nije u proteklih osam godina pridonijelo snaženju kineske reprezentacije - dapače, a ujedno su se vlasnici klubova početi ponašati kao pijani bogataši, što je kao posljedicu dovelo do toga da su se čak 23 kluba (!) iz prva tri kineska nogometna razreda ugasila u nemogućnosti plaćanja ugovornih obveza igračima i trenerima. Konačno, brojni stranci koji su stigli u Kinu prebacili su se u "amaterski mode". Liga, premda se u nju počelo ulagati čak deset puta više nego u korejsku ili triput više nego u japansku ligu, nije opravdavala zamišljeni okvir prosperiteta. Ukratko, plan je postao neodrživ.
Upravo je stoga još lani počela preobrazba osnovnih ideja.
- I, zapravo, ako mene pitate, iako zvuči paradoksalno, donijet će mnogo veću konkurentnost i zanimljivost, a time i bolju ligu. Salary cap za kinesku nogometnu stvarnost uopće nije loša stvar - kazat će mi neki dan odličan poznavatelj tamošnjih prilika i čovjek od kojeg se očekuje da postane već treći hrvatski trener u tamošnjoj ligi, Goran Tomić.
Uglavnom, već šest mjeseci nakon spektakularnih kupnji Oscara i Hulka u siječnju 2017., počeo je prvi plan reforme, koji je tjerao klubove da plaćaju 100% poreza na kupnju stranih igrača za pet ili više milijuna eura, a zaključno do danas, u predvečerje početka nove sezone, koja počinje u ožujku, uveden je novi set mjera, koji će ligu pokušati preobraziti u samoodrživu. Koliko je to, jasno, uopće moguće.
- Ujedno - veli Tomić - dijeljenje klubova nakon prvog dijela sezone na play-off za prvaka i ostanak u ligi, dodatno je unio živost i zanimljivost.
Liga je time dobila važan konkurentni okvir. Ujedno, pak, u posljednjih godinu dana išlo se i korak dalje. Naime, uveden je svojevrsni salary cap, koji klub ograničava da godišnje na plaće igrača može potrošiti maksimalno 76,5 milijuna eura, s time da najplaćeniji stranac može imati maksimalnih tri milijuna eura godišnje, dok je za domaće igrače označen limit od 700 tisuća eura godišnje. U sezoni 2018/19., samo za ilustraciju, kineski su klubovi godišnje na plaće u prosjeku trošili oko 150 milijuna eura.
Žestoke kazne
- Želja je smanjiti nerealne troškove i promovirati zdravi i održivi sustav napretka naših klubova i lige - poručili su čelnici CLS-a. - Dosadašnje situacije nisu samo ugrozile sadašnjost, već i budućnost našeg nogometa i lige. Sentimenta, pritom, biti neće. Tko će se ogriješiti o pravila, neka računa da će biti žestoko kažnjen.
- Čak i prije pandemije, kineski klubovi nisu bili financijski neovisni, a sada je situacija i gora. Upravo su stoga mjere jedina mogućnost da kineski nogomet preživi - upozorava James Skinner, direktor Instituta za sportski biznis pri londonskom sveučilištu Loughborough.
Da misle ozbiljno, nogometne su vlasti, ne samo riječima, uvele i teške sankcije; naime, klubovi koji će prekršiti pravila mogu biti kažnjeni oduzimanjem od šest do 24 boda, a igrač koji je preplaćen neće imati pravo igranja. Štoviše, u slučaju teškog pokušaja prevare, klub bi bio izbačen iz lige, a involvirani igrač suočio bi se s dvogodišnjom suspenzijom igranja nogometa (!). Tu još ostaje vidjeti kako će, recimo, Lekin Shanghai SIPG riješiti situaciju oko Oscara, koji ima ugovor godišnje težak 23,5 milijuna eura, dakle, osam puta veći od uvedenih normi.
Mnogi već ukazuju na "rupe" u zakonu, jer radi se o uvedenom kombiniranom trošku, odnosno pojedini klub može potplatiti većinu momčadi kako bi se "napucao" većim zvijezdama, a ujedno će mnogi, tvrde tamošnji neovisni kroničari, tražiti igrače na posudbu, koje bi plaćao matični klub, a Kinezi bi onda kroz druge načine pokrivali troškove. No, iako su time zaustavili "dolcevitu" za strance, koji prilično bježe iz Kine (Hulk otišao, spominju se i odlasci Arnautovića, Paulinha, Fellainija, Rondona, Teixeire, pa čak i Oscara), pa i donijeli mjere za stabilizaciju lige, ostaje vidjeti kako će se sve preliti na ono Jinpingu najbitnije - rast nacionalne momčadi.
Izvoz domaćih igrača
Internacionalni prestiž, za kojim prvi čovjek Kine toliko vapi, doduše, već je i sam došao do važne i mnogo prosperitetnije prekretnice. Umjesto krcanja klubova strancima - iako ih i dalje svaki klub može imati pet, a četiri istodobno na travnjaku - Jinpingova je nogometna vlada napokon shvatila da se ključni iskorak može dogoditi jedino izvozom domaćih igrača u europske lige, gdje bi igrači dobili mogućnost testiranja na višoj razini, čime bi, naravno, podigli, kako vlastite, tako i nacionalne kvalitete. No, do toga je ipak dalek put. Trenutačno u najjačim ligama egzistira jedino Wu Lei, Espanyolov krilni igrač, dok pritom niti čak devet naturaliziranih igrača nije donijelo toliko sanjani pomak. Kina se, naime, u kvalifikacijama za SP 2022. u Kataru ne može približiti vodećoj i dominantnoj, stopostotnoj Siriji, boreći se za drugo mjesto u kvalifikacijama s Filipinima i Maldivima. Odlazak na SP 2002. ostaje dosad najveći uspjeh kineske reprezentacije, koju trenutačno nakon neuspješnih pokušaja s trenerskim vedetama poput Marcela Lippija, vodi kineski stručnjak Li Tie.
Uglavnom, do pokušaja ostvarivanja Jinpingovih ciljeva, ostaje liga, koju će zbog barem dva hrvatska trenera i dva (zasad) hrvatska igrača (Santini i Radonjić, kod Leke svaki čas treba doći Majstorović) biti zanimljivo pratiti. Naslov brani Jiangsu Suning, a i Leko u Shanghai SIPG-u, te Bilić u Beijing Sinobo Guoanu pred sobom imaju jasnu ulogu prvih izazivača, zajedno uz Guangzhou Evergrande Taobao, koji je najvrednija momčad lige (46,8 milijuna eura, tri i pol milijuna više od Shanghai SIPG-a i devet od Beijing Gouana), s Fabijem Cannavarom na klupi. S obzirom na to da u novu sezonu Jiangsu Suning ulazi prilično oslabljen, upravo bi ta tri kluba trebala voditi glavnu borbu za naslov kineskih prvaka. Ako se obistine očijukanja, Tomić bi, pak, s Guangzhou R&F-om imao osnovnu ambiciju ostanka u ligi. Ujedno, eto, sva bi trojica ujedno mogla početi stvarati neku novu kinesku vrijednost...
Kina je, dakle, nakon velikih najava iz 2013. godine, krenula u neku novu stvarnost. Liga će možda i biti zanimljivija i definitivno održivija nego dosad, no Jingpingove iluzije iz ovog se mjesta trenutačno čine čistom utopijom. Konačno, Mao Tze je niti prije pola stoljeća, recimo, ukinuo nogomet i zabranio okupljanja za više od pet ljudi. Da stvori nogometnu naciju, nužan je plan, svakako, ali i generacije promijenjenog, odsad momčadskog "mindseta". To ne stvara plan, koliko god ambiciozan i financijski potpomognut bio. Za to je, jednostavno, potrebno vrijeme. A vrijeme, još uvijek, nije član partije...
