Siđete na zadnjoj tramvajskoj stanici na Borongaju, prijeđete ispod željezničkog mosta i uđete u jedan luzerski svijet, bez blještavog neona, bez Diorovih i Bossovih salona i luksuznih kafića. Od "Fulira" do "Krenice" u toj Malnarovoj državi, gdje piše "Zagorje do Münchena" i gdje na fasadama dominira malo "d", treba vam jedva deset minuta laganog hoda da biste bili u - banani!
Ali, ova "Banana" se piše s velikim "B", to je zgrada u kojoj su oduvijek stanovali Dinamovi velikani. Mnogi su se odselili, ali u zgradi, na čijem pročelju piše "Hvala generaciji '67", a malo dalje je, u Zapoljskoj ulici, i megagrafit s njihovom slikom, još uvijek stanuju gospon Faćo (Dautbegović), gospon Mesić (Zlatko Mesić) i gospon Štef (Lamza). Pred "Bananom", ispred dućana, sjede likovi istrgnuti iz Marquezova "Pukovniku nema tko da piše" i piju "Žuju". I svi su do grla u - banani!
Teška su vremena
Prijeđete li tramvajsku prugu, doći ćete na Ferenščicu, kvart gdje je rođen Cico Kranjčar, zagrebačka nogometna ikona. Danas je to carstvo Štefa Lamze, jer, uđete li u kafić "Capello" ili "Maderu", reći će vam: "Štef? Malo prije je bil' tu!" Možda ćete ga susresti u lokalnom dućanu, u košari u kojoj su samo dvije kutije sardina. Teška su vremena. Za jučerašnju utakmicu Štef Lamza nema pozivnicu i stolac u "Loži Maksimir", gdje se raznorazni nogometni anonimusi goste na račun poreznih obveznika, gdje se razbacuju lososom, kavijarom i šampanjcem, najveći Dinamov nogometni virtuoz gledao je meč protiv Ukrajine doma, uz "dvije škatule sardina"...
Cico Kranjčar je davno pobjegao iz ovog opskurnog kvarta prema sjevernom dijelu grada, Božji talent ga je otrgnuo od svakodnevne jadikovke, golovi i driblinzi su ga preselili na otmjeni Dobri dol, odakle je Zagreb kao na dlanu.
Ferenščica je malo mutna uspomena, Cico više ne svraća u taj dio grada, kao da ga se srami. I oni koji su tamo zagrijani za nogomet tvrde da je "izdao kvart".
Godinama je Cico Kranjčar bio zaštitni znak Dinama i njegovog atributa kao gospodskog kluba, jer njegov nogomet je uistinu bio - aristokratski. Još su mi pred očima "oksfordi" i "sombrera", još se sjećam kako je cijeli Zagreb drhtao kad se slupao u "Topolinu" i s kakvim strahom su se čekali izvještaji iz bolnice. Miljan Miljanić ga nije volio i zato je skupio malo utakmica za jugoslavensku reprezentaciju, njegov nogomet je bila poezija, a ne opora proza Zvezdine "zvezde" Vladimira Petrovića "Pižona".
U njegovom karakteru živio je jedan mali purgerski pokret otpora, pa se tako otvoreno suprotstavio dolasku Ćire Blaževića u Dinamo 1980. godine, ali je upravo njegovih 12 golova proslavilo Ćirin bijeli šal. I već tada, u "Karaki", kafe baru u centru grada, znao je, kao i Mlinarić, Zajec, Deverić ili Boro Cvetković, srknuti viski-kolu. Bio je to dio imidža u "Karaki", koju je vodio Dubrovčanin Pavo Kremenić, gdje su "Duda i Štefa" bile klupske cure, novinar Miljenko Mitrović pisao svoje kratke priče, gdje su počeli ljubovati Marko Mlinarić i glumica Mirjana Majurec, a Zlatko Vitez recitirao "Nebo se plavi..."
Cico Kranjčar je Ferenščicu i Zagreb zamijenio Bečom, u Rapidu je s Kranklom činio čuveni duet "Kra-Kra", igrao finale Kupa kupova protiv Evertona, a 1990. godine se vratio u Zagreb. Bio je prvi kapetan hrvatske reprezentacije, koja je te godine igrala prvu međudržavnu utakmicu sa SAD-om, da bi se ubrzo posvetio trenerskom poslu. Promijenio je puno klubova, bio je čak i u Egiptu. Bio je i prvi trener koji je Dinamo uveo u Ligu prvaka 1998. godine, ali je nakon poraza od Olympiacosa i Porta dobio otkaz. I u tih šest mjeseci "lufta" počela je njegova "kalvarija".
Baza je bio - Domagoj, restaurant kod pokojnog Lovre, ispod maksimirskog juga. I danas je tamo Kranjčarova slika kako lebdi ispod natpisa: "Cico über alles". Često smo "Domagoj" otvarali, još češće - zatvarali, a jetra je strpljivo podnosila torture. Dan bi počeo s dvije domaće "šljive", zatim bi se popila dva hladna, orošena Löwenbräua, a onda bi konobar Štef šapnuo da je "buncek baš gotov". U međuvremenu bi se skupilo društvo, Gero, Sandro, Stana, Šojka i već oko deset ujutro planula bi prva litra "karabita", kako smo zvali popularno zelinsko vino. U jedanaest već bi pala i pjesma: "Za nikaj na svetu, ja menjal te ne bi, moj Zagreb tak imam te rad..."
Godine su prolazile i Cico Kranjčar se profilirao kao trener, postao je "avantgarde". Prvi je s Dinamom osvojio dvostruku krunu, prvi je ušao u Ligu prvaka, bio je na klupi kada je pod Dinamovim "kopitima" nestao Celtic (3-0). Jedini je hrvatski trener koji je bio državni prvak a da nije bio trener Dinama ili Hajduka. Ivica Olić će i danas priznati da mu je Cico Kranjčar najdraži trener. Bio je i prvi hrvatski izbornik, koji je kvalifikacije prošao bez poraza, u zaglušujućem galopu. Njegov talent je stvorio kostur današnje reprezentacije. Smijenjen je nakon što je na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj izgubio samo jednu utakmicu, od Brazila (0-1). Ali, niti jednu nije ni dobio. Na sjednici Izvršnog odbora trebao je reći samo jednu riječ - "jebiga" i ostao bi izbornikom. Da, trebao se i odreći pomoćnika Tome Ivkovića. Nije htio!
Cico je sve gutao u sebi
Nakon rastave s Markovićem i Srebrićem, dane je provodio u "Dalmatinki", u Heinzelovoj ulici. Nije to lokal u kojemu služe "šampanjac za gablec", već špek-fileke, a poslije šljakerskih "delicija" - opet "karabit". Svi smo znali da tone zbog Nike, nogometaša kojega je njegov Zagreb izdao.
Cico je to gutao u sebi, trebalo je preživjeti "svinjo debela" njegovom sinu, trebalo je prolaziti pokraj okrutnog grafita "Niko, izdajico, Cico, pijanico". Slomilo bi to svakoga, osim Nike Kranjčara, koji nikada nije rekao niti jednu riječ protiv Zagreba, Dinama, Mamića, bilo koga, iako je baš ovdje trebao postati hrvatski Beckham, iako je bio najpopularniji nogometaš koji je ikad hodao Zagrebom. Niko je ostao čvrst i uspravan, ali Cico nije izdržao. Prestao je odlaziti u Maksimir i posvetio se samo najodanijim prijateljima, koji mu nikad nisu okrenuli leđa. Marko Mlinarić, Duško Popovski, Zvonko Marić osnovali su nogometnu akademiju i tu žive, daleko od reflektora. I Dinama, čije su maskote bili! Uz - "sam sam s čašom i tugom..."
Da se ne bi vratio na Ferenščicu, u "bananu" i onaj luzerski svijet, da ne bi postao "pukovnik kojemu nitko ne piše", Cico će morati mnogim užicima reći zbogom. Želi li na životu ostaviti svoj talent, taj dar s neba, mora se odreći "i šampanjca i karabita" i posvetiti nogometu, jer ga je za taj posao sam Bog odredio. Dao mu je neku posebnu moć. Kako drukčije razmišljati kad, kao trener Rijeke, nije dobio niti jednu utakmicu, a Kantrida skandira - Cico, Cico! Ili će završiti u sanatoriju, na odjelu za ovisnost, a to bi ga definitivno ubilo. Nadam se da mu je nekidan na Rebru poznati prijatelj sportaša doktor Paladino u zadnjem razgovoru objasnio sve...