Aktivni slavonski nogometni četrdesetogodišnjaci Zoran Ratković, Mario Mijatović te blizanci Ivica i Marijan Vuka, za Ivana Tomasa su limači. Nije Bolt, ali još uvijek može gurnuti loptu pokraj beka i pretrčati ga. Kada to više ne bude mogao, kaže, ostavit će se nogometa.
Prije sedam godina je tako pričao Ivan Tomas nakon što se, tada kao 43-godišnjak, vratio na teren ostvarivši životnu pobjedu nad tumorom limfnih čvorova s kojim je vodio jednogodišnju bitku. U svojoj 39-godišnjoj karijeri imao je stanku i 1991. godine. Obukavši tada uniformu Hrvatske vojske s puškom u ruci na prvoj crti bojišnice izborio je njenu samostalnost. Sada uživa pikajući bubamaru na pragu 50. rođendana koji će proslaviti 19. siječnja. Prisegnuvši na četverogodišnju vjernost nogometnom klubu Metalac, pokvario je jako prosjek godina seniorskog sastava toga aktualnog osječkog županijskog prvoligaša.
Hercegovački geni
Poduža je lista klubova za koje je popularni Ero igrao, dobivši taj nadimak prije 40 godina kada se iz Hercegovine s obitelji doselio u Čepin. Odmah je došao na igralište pokraj Uljare u pratnji bake, budući da su mu roditelji otišli raditi u Njemačku. Omalen, brz i prodoran skrenuo je pozornost struke iz Osijeka, ali kako ga nije imao tko odvesti, a on sam nije znao otići u Gradski vrt, seniorski staž započeo je u domicilnom Čepinu.
- Teško je reći u kojem bi se smjeru razvijala karijera da sam došao u Osijekovu školu u kojoj bih sigurno sve svoje predispozicije podignuo. Iako sam bio junak brojnih amaterskih sredina, imam i prvoligaškog iskustva u Belišću, gdje će mi u pamćenju ostati asistencija Goranu Vukelji na zagrebačkom Maksimiru za njegov pogodak Dinamu koji, međutim, nije pomogao u izbjegavanju poraza (1:2).
Porazi mu više i ne padaju tako teško jer ima svoju životnu filozofiju.
- Je, tijekom karijere bilo ih je pregršt, ali osobno nisam previše tugovao jer sam uvijek davao sve od sebe pa su u tom smislu nisam imao što predbaciti. I inače pamtim samo sretne dane, jer da nije tako sigurno se ne bih toliko zadržao na nogometnom terenu.
Slavonija ga pamti
Stekavši brojna poznanstva i prijateljstva jer nema, vjerojatno, igrališta u Slavoniji i Baranji na kojem nisam igrao. Zadnjih godina u đakovačkom kraju, ali sam gotovo u svakom klubu odigrao nekoliko godina očito zasluživši povjerenje njihovih čelnika.
Red je onda valjda došao i na Metalac.
- Zvao me Boro Ivković i nagovorio da pristupim Metalcu gdje su mi prvi dojmovi odlični. Zapravo nisam imao problema uklopiti se ni u jednu sredinu jer sam izrazito društven tip. Moram priznati da mi je pomalo nelagodno u svlačionici Metalca gdje su suigrači tinejdžeri i mogu mi biti djeca, a i mnogi me oslovljavaju sa ‘vi’. Na terenu smo stoga na ‘ti’ i vjerujem da ću još neko vrijeme igrati jer uživam u svakom trenutku provedenom na terenu, i teško mi je zamisliti da ću jednoga dana dolaziti kao gledatelj.
Žal za velikom scenom
Kraj karijere, iako mu je skoro 50 na plećima, ne planira.
- Vjerojatno ću ostati uz nogomet, ali mi se završetak karijere čini dalekim i ne razmišljam o tome. Jednostavno želim da ovaj film vječno traje jer mi upotpunjava život na koji se ne mogu požaliti. Da mogu ponovno, vjerojatno ne bih ništa promijenio, iako nisam nikad ozbiljnije kročio na veliku nogometnu scenu koju ću ostaviti za drugi život - u dahu je preletio 39-godišnju karijeru Ero s ovoga nogometnog svijeta.