Sto utakmica. Okrugla, teška brojka. Ne zato što ju je lako izgovoriti, nego zato što znači trajanje. A trajati, u hrvatskom nogometu, možda je i najveći uspjeh od svih. Jer Hrvatska ne trpi kontinuitet. Ona voli vatromete. Život u ekstremu, od euforije do depresije i natrag. Sredina je - nepodnošljiva. Trenera koji dođe, pobijedi, pa nestane. Ili izgubi, pa ga se kao živog pokopa. Navikli smo na cikluse koji traju koliko i kvalifikacije, na imena koja se spominju s nostalgijom i zaborave s prvim posrtajem. Trenera koje smo potrošili kao olovke.

Igrači ga cijene

Zlatko Dalić nije takav. Kad je preuzeo reprezentaciju u listopadu 2017., Hrvatska je bila blizu ruba. Ne samo u kvalifikacijama, nego i u mentalitetu. Nacija s previše mišljenja i premalo vjere. Na rubu reseta. Bila je, zapravo, umorna. I od posrtaja, i od ratova, i od klanova, i od Mamića... No, Hrvatska je bila i umorna sama sebe. Znala je da je jaka, znala je da može, ali nije uspijevala pobijediti sebe. Bila je, zapravo, umorna i od mitova, i od te vječne usporedbe s devedesetosmom. I onda se od niotkuda pojavio Zlatko Dalić - tiho, gotovo nečujno - i rekao da vjeruje. U tome času rijetko je tko vjerovao. Put u Ukrajinu, nakon one Finske na Rujevici, činio se putem na stratište. Čak je i kompjuterski nepogrešivi glasnogovornik Pacak, simbolično, zakasnio na njegovu presicu na Plesu... Ali, iz ove perspektive, nema sumnje: to "vjerujem" je, možda, najvažnija rečenica u povijesti hrvatskog nogometa.

KIRILL KUDRYAVTSEV Afp

Jer, otada, u ovih 99 utakmica na klupi - sve je drugačije: Hrvatska više ne traži inspiraciju u sjećanjima, nego u kontinuitetu. Ne govori više o "generacijama snova", nego o standardu koji je postao normalan. A to, u zemlji koja se hrani mitovima i sumnjom, znači revoluciju. S Dalićem je Hrvatska prestala tražiti sreću, i počela je stvarati. Dalićev nogomet nije uvijek bio lijep. Ponekad nije bio ni logičan. Ali uvijek je imao neki svoj smisao. Jer za njega nogomet nije matematika, nego kemija. Nije sustav, nego sklad. Njegov teren nije bijela ploča, nego svlačionica. On nije trener koji crta savršene trokute, nego odnose. U svijetu u kojem treneri žele biti veći od svojih igrača, on je izabrao biti manji, da bi postao veći. Dalićev autoritet nije dolazio iz straha, nego iz povjerenja. I zato su mu vjerovali svi, od Modrića do Gvardiola, od Perišića do mladih koji su tek dolazili. Dalić nije stvarao hijerarhiju moći, nego zajednicu ljudi - od koje nije, niti želi odustati. Teško je ponekad razumjeti njegove odluke, pa i tu tvrdoglavu lojalnost do kraja, teško je još više logički pojasniti neke njegove popise, pretpozivve, pa i sastave. No, na kraju, Dalić je znao ili isporučiti rezultat, ili, kao lani u Njemačkoj, prvi stati ispred mitraljeza. A to igrači znaju, i to iznimno cijene.

MLADEN ANTONOV Afp

Sto puta pod mikroskopom

Bilo je, jasno, i pogrešaka. Da, tvrdoglavih odluka, predugih vjernosti, večeri u kojima se činilo da ga je sustigao umor materijala. Ali ono što ga razlikuje od većine, jest sposobnost da iz pogrešaka ne radi dramu. Dalić ne gubi kontrolu. Ni nad sobom, niti nad ekipom. A to doista jest njegova snaga. Ali, ujedno, i njegov paradoks: što je mirniji, to ga se više sumnjiči za pasivnost, a što je odlučniji, to ga se brže prozove za tvrdoglavost. Stotinu utakmica znači i biti stotinu puta pod reflektorima, pod mikroskopom, pod navijačkim pulsiranjem. Stotinu puta pod pritiskom zemlje koja svoje trenere voli, ali im ne prašta. Održati se, izboriti se, velika je to Dalićeva pobjeda.

Priča i o hrvatskoj državi

Kad je gubio, Dalić nije tražio alibi, a kad je pobjeđivao, nije tražio hvalu. Igrači, i navijači to su prepoznali. U vremenu kad sve traje pet minuta, on je pokazao da se može trajati sedam godina. Kada jednom ode - a svi znamo da će i taj dan doći - otići će na svoj način. Kada će to biti, baš zbog svega ne treba nagađati. Jer, da, eto, Dalić uspijeva trajati, stvarajući ostavštinu osjećaja povjerenja, rezultat spomeničke vrijednosti, i onog najvažnijeg - suočavanja s kompleksom manje vrijednosti.

Stotinu utakmica nije samo broj. U hrvatskom sportu, ali i društvu, to je cijela epoha. Epoha u kojoj je Hrvatska, zahvaljujući jednom Livnjaku, prestala sumnjati da pripada vrhu. Ona je postala vrh. Uletjela je kraljevsku salu na banket s velikima i zaslužila svoje mjesto u tom povlaštenom društvu. Željela je tamo doći, mislila je da može, ali nije, ruku na srce, znala kako. Pitajte, konačno, Luku, pogledajte scene iz Austrije, Poljske, Francuske. A onda je neki tamo Dalić došao i rekao "vjerujem". Othrvao se nepovjerenju, izdržao je žestoki nalet Zdravka Mamića i skicirao povijest.

Kad sve zbrojimo, to u neku ruku i nije samo priča o nogometu. Možda je to priča o zemlji koja je, barem na trenutak, vidjela kako izgleda kad te vodi miran čovjek koji zna kamo ide. I koja prepoznaje da uz mir, kontinuitet i vjeru, uspjeh možeš graditi znanjem, povjerenjem, bez buke.