Bilo je to u travnju 1998. godine. Zvali smo da ga pitamo zašto nije igrao prvenstvenu utakmicu, a odgovorio je tipično mu fatalističkim stavom:
”Mah, boli me koljeno”.
Bio je ljut i razočaran jer se već naziralo kako će umjesto velikog doživljaja, nastupa na SP-u u Francuskoj, on biti rekonvalescent i gledatelj debitantskog Vatrenog Mundijala. Priču o ‘98. čini nam se važnim otvoriti sudbinom Alena Bokšića, koji je te sezone 1997./98. odlučio vratiti se u Lazio, odakle je godinu prije otišao u vrlo moćni Juventus. Kad ga je odlučio vratiti u Rim, ondašnji vlasnik Sergio Cragnotti kazao je: ”Inter ima svog Ronalda, a mi imamo bijelog Ronalda”.
Postupno rasli
Te sezone će Bokšić u 38 nastupa (prosjek 65 minuta igre) postići 15 pogodaka uz 7 asistencija. U prvih 7 kola ništa, a onda protiv Sampdorije, ušavši s klupe, gol za 3:0. Igrao je tek 15 minuta jer ga je Sven-Goran Eriksson čuvao za Hrvatsku (!), koja je dva dana kasnije u Kijevu igrala uzvrat doigravanja za plasman na SP u Francusku. Očito je bio “vruć” Bokšić jer je u Kijevu, kada se Hrvatska opasno nagnula već u 4. minuti (gol Ševčenka, prva utakmica 2:0 za Vatrene), “izmislio” šut za izjednačenje (uz odbijanac) u 27. minuti. Tog trenutka, osjetilo se, Hrvatska je slomila polet Ukrajinaca. Ostalo je tako i izboren je Mundijal...
Po povratku u Lazio osokoljeni Bokšić zaredao je golovima i do siječnja nanizao ih je šest uz još dvije asistencije. On, koji je na Euro ‘96. stigao pun motiva, a tamo podbacio (i zbog grlobolje), bio je iznimno motiviran pokazati se s Vatrenima u zemlji gdje je njegova inozemna karijera uhvatila veliki zalet (Marseille, najbolji strijelac, prvak Francuske i Europe).
Hrvatska je pred SP djelovala neuvjerljivo u kontekstu većih ambicija. No, uz veliki optimizam koji je diktirao izbornik Miroslav Blažević, tinjala je nada kako Hrvatska ima momčad sposobnu napraviti iskorake. Vijest o Bokšićevoj ozljedi, te činjenica kako će morati na operaciju koljena, djelovala je razarajuće za te nade. Blaževićev je sustav 3-5-2 u tandemu Šuker-Bokšić imao idealan napadački par. Jedan lucidan i “rođeni” golgeter, drugi nezaustavljiva moć, 187 centimetra mišića, prodornost, brzina, stvaranje viška i dubine, uz solidnu realizaciju. U Engleskoj dvije godine ranije nije se pogodila forma i raspoloženje Bokšića. U Francuskoj se očekivala naplata, a onda se sudbina opet okrenula protiv Makaranina i Vatrenih...
Na Mundijalu je Hrvatska postupno natjecateljski rasla. U grupi se poigrala s Jamajkom na otvorenju, a namučila s Japanom u drugom kolu. Tamo je Boban već osjećao teret nezaliječenog koljena (hrskavica) i sjedio je na klupi užarenog stadiona u Nantesu. Ladić je spašavao, a tandem Asanović - Šuker složio gol za prolaz grupe. Protiv Argentine je bilo bez imperativa, poraz nije pogodio ikoga. U prvoj kup-utakmici, s Rumunjima u Bordeauxu, vrućina jest bila teret našim “dizelašima”, ali još više i Hagijevoj družini. Ključ je bio Asanović, koji je lukavo navukao jedanaesterac, a vrata je četvrtfinala odškrinuo Šuker. Realizirao je dva puta kazneni udarac i pokazao da je više od bilo koje tenzije carevala njegova volja za pogodak.
Navijačka vojska Vatrenih
Hrvatska je osjetila da može. Prije četvrtfinala s Nijemcima u Lyonu među igračima je euforiju izazvao dolazak Bokšića. U crnom odijelu i bijeloj košulji svi su mu na travnjaku pohitali u zagrljaj. Euforija je buknula i u domovini, kao i bjesomučna potraga za ulaznicama. HNS i Branko Mikša nisu bili u suglasju s momčadi, pa je večer prije utakmice škvadra upozoravajuće napustila bazu i otišla “na pizzu i pivo”, čekajući kontingent karata koji su smatrali da im pripada. Naravno da je političar Mikša popustio, a drugi je dan ta skupina frajera naprašila arogantnu Njemačku s još bahatijim izbornikom Bertijem Vogtsom sa 3:0. Jarni, Vlaović i naravno Šuker razgalili su dotad nikad brojniju i glasniju navijačku vojsku Vatrenih, a u svečanoj loži i predsjednika države Franju Tuđmana, koji je tamo bio marginaliziran jer se Platinijeva svita više bavila njemačkim predsjednikom Helmutom Kohlom.
Taj revanš za “polemičku eliminaciju” na Euru ‘96. bio je kao promocija “novog velikog igrača na globalnoj reprezentativnoj sceni”. I imala je svog dodatnog junaka u čovjeku koji je u prvom dijelu spašavao utakmicu briljantnim obranama. Dražen Ladić je prije toga u kvalifikacijama bio žestoko kritiziran zbog slabije forme, a onda i ismijavan zbog par uistinu karikaturalnih kiksova.
Sudbina je nakon svih fatalnosti odlučila da je za ovaj turnir pozitivno nastrojena Hrvatskoj. Ladiću je vratila dostojanstvo i poštovanje, Blaževiću je nakon silnih negativnosti slijedilo najljepše nogometno i životno vrijeme priznanja i iskrenog respekta.
U polufinalu su nas čekali domaćini, Francuzi. I prije utakmice osjećalo se strahopoštovanje prema Vatrenima, vjerojatno i zbog imperativa kako domaćin ne smije posustati na najljepšem. Kad je Davor Šuker u 46. minuti, nakon (opet!) briljantne asistencije Asanovića otvorio drugo poluvrijeme efektnim pogotkom, pamtimo na Stade de Franceu euforični urlik par tisuća naših navijača u sjeverno-istočnom kutu stadiona, par letećih laptopova na press-tribini i zaglušujuću tišinu šokiranih 73 tisuća domaćih gledatelja.
Gotovo je bilo vidljivo da se igračima i izborniku tresu gaće od straha. Taman smo upisali “akciju” i u minuti se sve promijenilo. Nakon nepažnje Bobana, koji nije htio igrati drugi dio jer je bio ozlijeđen i s grčevima, ali je izbornik Blažević inzistirao da još ostane kao lider, izjednačio je Lilian Thuram, stoper koji je tada igrao beka, te je odmah u život vratio Francusku. Dvadesetak minuta kasnije se “ponovio” nakon nesmotrenosti Jarnija. Thuram je dao dva gola u 142 nastupa za Tricolore, oba protiv Hrvatske!? Znak sudbine...
Realno je kako je Francuska bila jača od Hrvatske, ali upravo u tom polufinalu bilo je vidljivo koliko Vatrenima nedostaje igrač kao Alen Bokšić. I temeljem doživljaja Francuske ‘98. ostaje žal što “bijelog Ronalda” nije bilo u vatrenom dresu. Ta moć, koja lomi svaku obranu, bila je odlučan deficit u sanjarenju o finalu. Sudbina je htjela nagraditi debitantsku Hrvatsku i zato se dogodilo da je protiv Nizozemske, koja je po nama igrala najbolji nogomet na tom Mundijalu, umjesto uvjerljive pobjede suparnika, slavila vatrena škvadra. Zahvaljujući i zapostavljenom Prosinečkom (gol za 2:1), sjajnom Ladiću i promociji Zlatne kopačke - Šukeru (šesti gol).
Nova stvarnost na mapi svijeta
Četvrt stoljeća kasnije s ponosom se prisjećamo tih fantastičnih francuskih tjedana. S puno sjete evociramo uspomenu na vođu tog teama, koji je u legendu otišao u veljači ove godine. Bio je Ćiro poseban po svemu, ali u toj Francuskoj bio je najbolji u trenerskom smislu. Bio je svjestan toga i iznimno sretan da su mu to svi priznavali.
Francuska ‘98., u moru detalja i uspomena, strši kao najavna priča o tome kako Hrvatska, nova stvarnost na reprezentativnoj mapi svijeta, ima snagu postati ne samo stalan igrač velikih turnira, nego i protagonist. Ona je tada motivirala mnoštvo mladih za nogomet i snove o sličnim doživljajima. Među njima su i oni koji će dva desetljeća kasnije nadmašiti svoje idole i potvrditi da su najave o velikoj reprezentaciji definitivno imale pokriće...
Je li ta reprezentacija mogla i više?
Svatko tko je svjedočio polufinalu SP-a ‘98. u Parizu imao je dojam da je Hrvatska mogla izboriti finale. No, na stranu taj subjektivni dojam, činjenica jest da je Ćirinoj vatrenoj momčadi u tom polufinalu iznimno nedostajala dubina i moćan napadač.
Nakon što su Francuzi preokrenuli vodstvo Šukera golovima Thurama, Vatreni i s igračem više (isključen Blanc) posljednjih 15-ak minuta nisu stvarali opasnije situacije pred golom Bartheza. Najveći žal je što Blažević nije mogao na SP povesti Alena Bokšića, tog proljeća u top formi (28 godina), ali se ozlijedio i morao je na operaciju koljena.
Hrvatska je naposljetku osvojila broncu odigravši spretno, ali i vrlo sretno s odličnom Nizozemskom, koja je tada nadigrala Vatrene. U Francuskoj je gro te generacije bio u zenitu, s glavnim igračima koji su bili u četvrtom desetljeću života. U to vrijeme 30-godišnjaci bili su već fizički prilično izraubovani, a i motivacijski prilično ispuhani. Potvrda je stigla i gubitkom plasmana na Euru 2000., ali i prvim odlascima (Boban, Bilić, Asanović, Ladić, Štimac...). Oni koji su ostali (Šuker, Prosinečki, Soldo, Jarni, Stanić, Vlaović, ...) bili su još dio neuspješne ekspedicije na SP 2002. Tamo je Bokšić nastupio (32,5 godine), ali bio je to igrač na zalasku karijere.
Neki analitičari drže da je Hrvatska mogla napraviti najviše na prvom turniru, Euru 1996., gdje je u četvrtfinalu zaustavljena od Njemačke (1:2), kasnijeg prvaka Europe. Na toj utakmici u Manchesteru Vatreni su se s pravom osjećali oštećeni od strane suca Sundella iz Švedske. Istini za volju, polufinale je donosilo dvoboj s domaćinom Engleskom, pa je pitanje koliko je objektivno uvjerenje da je Hrvatska bila spremna za naslov.