Sjeo je, onako kako samo on zna, pokraj dvojice izvjestitelja. Pogled lijevo, pogled desno, pa, najčešće, u daljinu. Nezainteresirano. U nas rijetko. Takve su bile i rečenice. Bio je to jedan od zadataka koji su mu najmrskiji. A prije tog kratkog čvenka prišao nam je glasnogovornik Tomislav Pacak...
- Ne znam shvaćate li koliko su neke stvari teške?
Retoričko pitanje jer znali smo. Pa i kada smo sjeli, nizali pitanja kao na traci, a dobivali: "Da, ne, možda, vidjet ćemo, ja mislim da smo jaki...", znali smo. Znali smo ga. A Marcelo Brozović - jasno, o njemu je riječ - više je pogledavao svoju tek friško napravljenu tetovažu "Epic Broza" na zapešću nego nas.
A onda, onda se trznuo. I to ozbiljno trznuo.
"Gdje se vidiš u reprezentaciji?" pitali smo.
- Samo i isključivo na mjestu veznog igrača, zadnjeg veznog. To je moja pozicija. Na desnom krilu se jednostavno ne osjećam dovoljno dobro, moćno, kao da me se zaobilazi. To sam bio rekao i Spallettiju u Interu, a rekao sam i izborniku Daliću. Uvjeren sam da je to mjesto na kojemu mogu reprezentaciji dati najviše!
Prepoznao Rebića
Ta vjerojatno najduža rečenica koju je izgovorio u nekom intervjuu zvoni i danas. Ona je, naime, u neku ruku definirala Dalićev mundijalski potpis. Tog kasnog svibnja u Rovinju rodio se "vatreni" Brozović kakvog danas znamo. Rodio se, što je bitnije, i čovjek kojeg je izbornik nasušno tražio.
A Dalić? Hodao je, evo ima tri godine, uokolo s crnom bilježnicom. Upisivao je unutra brdo toga. Isprobavao je pritom štošta, bilježeći pluseve i minuse svake ideje. Kao mantru je ponavljao: "Imam ideju i viziju, znam što želim i u tome ću uspjeti". Ulazio je na teren, pomicao igrače kao na šahovskoj ploči, vagao između nekoliko opcija, pomno birajući svaki potez.
Na kraju je, poput profesora Baltazara, pronašao rješenje. Doduše, nije ga pokazao u Rovinju, ali jest desetak dana poslije. Tamo gdje je bilo najvažnije. Na Mundialu. No, Rovinj je bio ključ. U Rovinju je, konačno, odlučio Ćorluku staviti u lidersku ulogu, promovirajući kao prve stopere Vidu i Lovrena. Onda je desno krilo u potpunosti povjerio Anti Rebiću, koji je tada još bio "samo" u naletu. Lijevi bok pripao je Striniću, a Rakitiću je dodijeljena uloga prikrivenog generala. No, postojala je još jedna itekako važna stavka. Ona s početka teksta.
- Moram pronaći osigurača, to želim, nekoga kakvog smo imali u Jurčiću, Kovaču, Vukojeviću... - povjerio nam se usred rovinjskih priprema.
Slučajno ili ne, sljedeći dan pred nas je stao Marcelo Brozović. I rekao to što je rekao. Zlatko Dalić tada je stavio posljednji puzzle na svoje mjesto.
Rovinj, svibanj 2021. godine. Tri godine poslije Hrvatska se priprema za Euro. S nekima tri godine starijima, s drugima tri godine boljima. Dosta je sličnosti, pregršt različitosti, ali opet ista pozicija: Zlatko Dalić ponovno nešto "kemija".
Dva tjedna zajedništva
U svom je kabinetu, dakle, prije tri godine skovao srebro s nekoliko naoko malih, ali ključnih poteza. Ovaj put, pak, ponovno gleda, secira, nove puzzle razasute su po rovinjskom terenu. Izbornik je posljednjih mjeseci s razlogom vapio za dva tjedna zajedništva. Jer, pred njim su nove dvojbe. Iako su uloge, barem načelno, podijeljene, tri godine iskusniji izbornik shvaća da nedostaje "x-faktor". U potrazi je za novim "brozovićima, rebićima i ćorlukama", ne samo igračkim i taktičkim, nego i psihološkim balansom. I sada zna što treba: u obranu umiješati granit, vezi ubrizgati kreatinin, a navalu natočiti kerozinom.
Istina, prije tri godine ovdje su defilirali igrači Reala, Barcelone, Bayerna, Intera... Dojam je da smo ipak malo stariji, no u odnosu na 2018. novih tucet lica nudi novinu, inovativnost i svježinu. Izgleda teže nego onomad, pogotovo zbog recentnih partija te teške pandemijske sezone, no ni tada nije bilo idealno: stigli smo na pripreme nakon baraža, svjesni snage, ali bez (pre)velikih očekivanja.
Ono važno je da je Dalić tada proniknuo bit i stvorio silu. Ovaj je zadatak gotovo uvlas jednak, uz važnu spoznaju da nam treba svojevrsni reset i vraćanje na tvorničke postavke. Tri godine poslije mi smo svjetski viceprvaci, s jasnim i upozoravajućim postmundijalskim packama iz kojih se da svašta naučiti.
Tri godine poslije sve djeluje slično, no zapravo nije. Jedino Zlatko Dalić opet kombinira. Prije tri godine pokazao je da zna kako spojiti sastojke u eksplozivnu napravicu. Neka tako bude i ovaj put.