Vrlo je izvjesno da će u početnoj postavi protiv Engleza istrčati dva (ne)očekivana aktera. Joško Gvardiol bi trebao zaigrati na lijevom stražnjem, a Andrej Kramarić na desnom prednjem boku. Prvi je praktično debitant s 19, a drugi veteran 54 bitaka koji će iduće subote napuniti 30 godina. Dva rođena Zagrepčana povezani su poviješću u Dinamu, unutar kojeg su mladenačkog razdoblja maksimalno istaknuti kao veliki talenti. Ono što ih razlikuje, osim godina i pozicije, najviše se vidi u evoluciji karijere. Gvardiol je od prošle godine pod naletom slapova hvalospjeva sa svih strana.
Ne sjećamo se takvog unisonog stava veličanja igrača, koji će od iduće sezone biti dio Leipziga. Već sada je tretiran vrhunskim igračem a ne potencijalom. Razlog je u doista impresivnoj zrelosti igranja i ponašanja, ali i fizičkoj moći najviših standarda. Karijera 19-godišnjeg Zagrepčana krenula je kao u najljepšem snu i njegove su realnosti vrhunskih visina kvalitete čvrsto utabanog puta…
Ovog trena nam je posebno intrigantna situacija Kramarića. Njega su nakon juniorske dobi počeli sporiti. Imao je turbulentni put afirmiranja vrlina, prvo preko Lokomotive a onda Rijeke, da bi se etablirao kao vrhunski napadač u Bundesligi, u Hoffenheimu. Zašto je unatoč tim dosezima (od)uvijek Kramarić kao nešto sporan, a što se konkretno reflektira u toplo-hladno reprezentativnom statusu, te posljedično i javnom okruženju?
Je li zapravo kao igrač više nekome dvojben zbog garda "da ne šiša živu silu" i samouvjereno istupa i nastupa, pa mu to zasjeni objektivno izvanredne statistike?
Pođemo li od temeljne postavke, u pitanju je top španer s posebnim osjećajem za pogodak, takav podijeljen tretman šireg okruženja je u koliziji s opće poznatim trendom obožavanja golgetera. Tko ih ima u svojim redovima je sretan s njima. Tu dolazimo do linije razgraničenja stava, je li dakle Kramarić zaslužio više podrške i pažnje zbog svojih učinaka na terenu ili mu ona izostaju jer nekoga smeta njegov stav u igri (fokusiran na poentiranje) ili u ponašanju (javna samouvjerenost).
Gledajući s tehničke strane trebalo bi najvažnije biti za trenere je li Kramarić efikasan u učinku na terenu. U tom kontekstu nešto je posebno zanimljivo. Treneri kod kojih je sazrijevao i rastao kao igrač (Ivković, Kek) o njemu pričaju biranim riječima. Trener hit, Nagelsmann, čak je izrekao da je to najbolji igrač kojeg je trenirao i obasuo ga vrlo zvučnim epitetima u karakternom smislu.
Istina je, bilo je i u njihovim suradnjama faza kada je bilo sebičnih epizoda, ali su shvaćene kao dio njegova nogometnog okvira, kao minus koji ne može zasjeniti mnoštvo pluseva. Zato što su ti treneri s njim surađivali punim povjerenjem i znali kako ga pridobiti za maksimalni doprinos momčadi, Kramarić im je uzvraćao najboljim učincima. U 45 nastupa za Lokose pogodio je 20 puta mrežu i dodao devet asistencija.
Kod Keka u Rijeci je u 64 utakmice pogodio čak 55 golova uz 7 asistencija. Naposljetku, u Hoffenheimu je u 184 nastupa poentirao čak 95 puta uz 36 asistencija. U Dinamu (52-11-5) i Leicesteru (20-4) gdje je bilo manje podrške i strpljenja, posljedični su mu bili i manji učinci. Zato je prilično jednostavno zaključiti, ako izostavimo priču o gardovima, da je Kramarić radio kao stroj za momčad i sebe kada je osjećao puno povjerenje trenera i okruženja.
Jesu li zapravo ti gardovi, koji odaju da ne pati od lažne skromnosti, možda i njegov način izražavanja nezadovoljstva što mu se ne pridaje pažnja i priznanje kakvo zaslužuju njegovi dometi? Je li to i štit kojim se branio od početka i sporenja, a da ga ne bi sprječavalo u prikazivanju raskošnog tehničkog talenta? Moguće. Jer priče izvan terena o njemu su samo pozitivne. Možda u tom kontekstu puno o njegovom karakteru sugerira što su mu i danas društvo i najbolji prijatelji isti oni s kojima je proveo svoje bezbrižne tinejdžerske i kasnije godine.
Iz stručnog kuta zarana nije bilo sporno da je Kramarić poseban u igri između linija, okomitog hitrog driblinga, da je maher na malom prostoru i posjeduje vještinu pogađanja iz svih pozicija. Njegovi će treneri kazati da mu je važna vrlina i to što stalno radi, nikad nije statičan i ne čeka, nego nastavlja kretanja i opasno djeluje kao druga špica. Po njima nije sporno da je trkački maksimalno spreman odraditi defenzivni dio kako pozicija nalaže, te recimo blokirati suparničkog zadnjeg veznog.
Ono što mora po njima svesti na minimum to je nerijetko previše zaigranosti kad je u posjedu lopte…
Može li onda Kramarić na ovom Euru postati konačno etabliran napadač Vatrenih, kojeg će pratiti opći stav nepodijeljenog odobravanja?
Iako je u protekle dvije reprezentativne godine izostao iz 11 od 19 nastupa (ozljeda, korona…) i bio starter tek 4 od 8 utakmica, možda je baš ovaj turnir onaj za sva poklapanja faktora Kramarić. Protiv Azerbajdžana, na stranu rezultatski epilog, bilo je itekako primjetno da se trudi i uspijeva maksimalno razigravati suigrače i doprinositi momčadskoj igri. Iako nije bio u prvom planu za Engleze, razvila se situacija da će startati. Kramariću i to može biti znak poklapanja i da bi najčudniji Euro u povijesti mogao biti baš onaj koji će mu pružiti, uz kolektivni pristup, osjećaj individualne ispunjenosti i toliko željeni status općeg prihvaćanja.