Vratili smo se u igru. Opet smo jaki i sad ništa više nije nemoguće.
- Vidimo se u Kataru - pozdravljali su hrvatski navijači Francuze na kraju večeri koja će biti upisana u naše nogometne almanahe velikim slovima.
- Može ponovno u finalu - uzvratili su fanovi Tricolora.
Na Stade de Franceu lagano su gasili reflektore...
- Kako nam malo treba da budemo sretni - komentirao je jedan od kolega.
Je li to malo? Pobijediti svjetske prvake u utakmici za koju su jasno rekli da su im tri boda imperativ, a Didier Deschamps držao je cijeli susret na terenu vodeće vedete Kyliana Mbappea i Karima Benzemu.
Većina Hrvata St. Denis napuštala je pjesmom. Svatko svojom, kako tko, ali pjesmom. Čak i novinari. Francuzi su bili šokirani i razočarani. Didier Deschamps ima najveće trofeje, ali šibaju ga kritike.
- Potrošila ga funkcija, treba nam svježih ideja. Pa on ništa ne čini - neki su od komentara ovdašnjih novinara.
Bili su sigurni da neće zakazati, da je pobjeda njihova. Žestoki su navijači i veliki patrioti. Na stanici podzemne prije utakmice glas na razglasu govorio je “Allez les Bleus”. Naprijed plavi.
Njihovo stanje u Ligi nacija nas nije zanimalo. Stade de France mjesto je hrvatskih frustacija. U četiri ranija gostovanja tri poraza i jedan remi, ali ono finale iz 1998. je krucijalna odrednica. Kad zagrmi Marseljeza, kad “polude”, to su decibeli koji paraju uši. Svaka čast igračima koje to nije impresioniralo. Dečki su jednostavno slijedili Luku Modrića i sve je bilo u redu.
Patili smo u dijelu drugog poluvremena. S tribine je izgledalo da će Vatreni teško izdržati jer lopta se često vrtjela oko našeg kaznenog prostora i u njemu. No, nekako se osjećalo da je to taj dan. Da je to naša večer. Trenutak prve pobjede. Sreća i ponos dominirali su na kraju. Imala je Hrvatska daleko veće i važnije trijumfe, ali kad ti netko nabija komplekse i ponaša se kao da je normalno da je on bolji, kao Francuzi prema nama, trenutak kad to prekineš je trenutak golemog olakšanja. Više zbog budućnosti nego prošlosti. Nije to bila ekstaza niti delirij, kako smo doživjeli i opisali pobjede i prolaze na Mundijalu u Rusiji, no sreće je dominirala.
Puno nam je to svima značilo. Jako puno. Luka Modrić deset minuta je za francusku televiziju govorio o tome. O našem ponosu i vjeri da nitko za Hrvatsku nije nedodirljiv i nepobjediv. Dovoljno je bilo vidjeti lica igrača, ono Josipa Brekala svjetlilo je do Tokija od sreće. Istinske, iskrene...
U hotelu u kojem smo boravili bilo je navijača. Netko je na oglasnoj ploči krenuo s ispisivanjem rezultata. Francuzi su stavljali 3:1, 2:1, 3:2, pa 4:1, jedan čak 6:1 s opaskom - tri gola Mbappea. Dobili su i odgovore 0:5, 0:3 s tri gola Oršića i slične. Jutro nakon utakmice na vrhu je stajalo zaokruženo 0:1. Ha, kako divno. Tih 0:1 za nas Hrvate u Parizu bilo je jednako kao 0:5.
Francuzi su puni vjere u svoju momčad, ali poštuju Hrvatsku. Mnogi su nam čestitali. I rođeni Francuzi i došljaci. Poput dečka iz Ruande. Jedan je od pisca ovih redaka pred stadionom zamolio akreditaciju za uspomenu. Odmah ju je dobio. Neka se sjeća kad je Hrvatska pokorila Stade de France.
