Na Korčuli se odmarao u svojoj vikendici. Možda je bolje kazati da se pripremao, jer osim što je sa svojom djecom plivao, ronio, igrao nogomet, usput se spremao i za nove medijske izazove koji mu slijede ove jeseni. Stipe Pletikosa pokazao se kao odličan i nadasve uravnotežen analitičar nogometnih zbivanja. Više ga nećemo gledati na HTV-u, ali o tome skorom prilikom. Ovo je ipak nogometna tematika...
- Zovete me za Subu, jel’? - postavio je sam prvo pitanje, iako su nas zanimale njegove ideje o nastavku reprezentativne zbilje nakon povijesno ruskog pohoda.
Pletikosa, osim što je 15 godina bio reprezentativac Hrvatske, ima više od 20 godina profesionalnog iskustva, upoznao je razne lige (Ukrajina, Rusija, Premiership, Primera...), školuje se na Trenerskoj akademiji, i to usporedo sa studijem na Kineziološkom fakultetu.
Dakle, Subašić?
- Svaka mu čast! Mogu se samo ponavljati, kao i nakon fantastičnih stvari koje je odradio u Rusiji, ali i u cijeloj reprezentativnoj karijeri. Imali smo odličan odnos i kada je bio alternativa, kada je bio podrška meni, kao što sam i ja njemu bio. Jako mi je drago da je kao jedan od Srebrnih postao istinska legenda.
Život ide dalje
Dobro je iskoristio i vašu preporuku za Monaco, prije šest i pol godina, kada ste vi bili traženi, ali ste se zahvalili. No da se vratimo na temu, sada je odlučio zaključiti reprezentativnu karijeru, kao i Ćorluka i Mandžukić?
- Svatko ima svoje mišljenje o svakom potezu nekog nogometaša, trenera, pa vidim da ima i onih koji kažu da se nisu trebali još povući. Meni je to razumljivo, jer još su vruće emocije koje su planule prije nešto više od mjesec dana, a prasnule dočekom u Hrvatskoj. Sve te slike svakog su mi dana u glavi, to je bilo fantastično. No život ide dalje, a Suba, Čarli i Mandžo, po meni, učinili su pravu stvar. Koliko god je teško, a vjerujte, neizmjerno je teško donositi takve odluke bez upliva emocije, racionalno su razmišljali.
Subašić je, za golmana, još u relativno “dobrim” godinama?
- Pa dobro, svatko, sigurno, ima neki razlog za svoju odluku. Čarli je imao tešku ozljedu i oporavak, Subašić je također imao poteškoća prošle sezone, pa i u Rusiji, Mandžo je uvijek na maksimumu i u njihovim godinama sve je teže odgovoriti obvezama na dva fronta. Pogotovo što su im klupske obveze vrlo zahtjevne, mnoštvo je utakmica, klubovi sve teže doživljavaju da im igrači odlaze na reprezentaciju jer u njih puno ulažu, a onda se mogu vratiti umorni, ozlijeđeni... Slažem se da je i Subašić mogao još jedan ciklus odraditi bez teškoća, no vjerujem da je procijenio da je ovo pravi trenutak da odstupi i prepusti mjesto mlađima.
Nije to baš tako lako, rekli ste i sami, a uostalom, imate i iskustvo. Dosta je bilo kritičkih osvrta da ste se i vi prije Brazila trebali povući i prepustiti mjesto baš Subašiću.
- Znam da je bilo podosta spočitavanja, i kad gledate u kontekstu epiloga u Brazilu, sve je to razumljivo. No činjenica jest da sam te sezone osjećao da sam u izvanrednoj formi. S Rostovom smo se visoko plasirali u ruskom prvenstvu, osvojili prvi trofej u povijesti kluba (kup), a u kvalifikacijama su svi govorili ono što sam i ja osjećao, da dobro branim. Često se isticalo da sam u turbulentnoj fazi Štimčeve ere upravo svojim obranama doprinosio održavanju šansi za mundijalsku vizu. No dobro, ispalo je kako je ispalo, ali ono što želim reći jest da je jako teško napustiti reprezentaciju. Jako teško.
Pogotovo kad ste čitavu vječnost u njoj?
-Pa je, da, ja nisam bio dio vatrene priče samo od 1999. godine, kada me Blažević zvao u A reprezentaciju. Moja je priča i osjećaj pripadnosti nacionalnoj momčadi počela još 1991.godine, kada su me pozvali na kamp HNS-a u Mali Lošinj. Gotovo 23 godine u tom điru, to postane u dio života, meni i svim momcima koji su to prošli. Upravo zato ova odluka trojice senatora zavređuje sva priznanja. Pokazali su da su veličine koje ne samo da su nas zadužili fenomenalnim rezultatom nego su mlađima pokazali kojim putom treba nastaviti.
Zamor materijala
Zadržimo se još na rastancima. Vi ste bili dio brončane generacije, a živjeli ste podosta i s ovom, srebrnom; imate pregled igre da biste procijenili što će se događati dalje.
- Gledajte, cijeli sam vatreni život bio dio nečeg posebnog, u svakom trenutku, a ne samo velikima i važnima. Meni je, a tako i svima, svaki dolazak u Čatež, Zagreb, na što nikad nisam zakasnio, bio užitak. Brončani su bili čudesni, no možda se u ono vrijeme od 2000. do 2002. osjetio zamor materijala. Bili su jako privrženi reprezentaciji i prirodno je da su se teško povlačili dok su još mislili da mogu. Ovi momci sada, koji su godinama moji suigrači i prijatelji, izuzetno su se davali za Hrvatsku, a tako je bilo i onda kada nije bilo takvih euforija kao sada. Baš sam ponosan na njih, jer su naposljetku ostvarili uspjeh vječnog sjaja, nešto što će svijetliti kao inspiracija idućim generacijama jednakom jačinom kao i sada...
Oživjeli su vjeru
Rekli ste da su utabali put.
- Pa da, pokazali su fantastičnu reakciju u vremenu kada se činilo da se polako i sigurno gubi strast za Vatrene. Načet je bio odnos s navijačima, igrači su, zapravo, ispaštali za grijehe odnosa HNS-a. No kako stvari prije ili poslije sjednu na svoje mjesto, ovaj rezultat i put do njega rasplamsali su nanovo onaj pravi zanos koji je išao uz kult Vatrenih. Oni koji budu nastavljali tu priču imaju putokaz kako se to ostvaruje, i to primjerom Srebrnih, koji su imali puno kompliciraniji put. Zato su sve nas u nogometu zadužili, jer su oživjeli vjeru u vatrenu priču.
Kako će biti Daliću bez senatora?
- Mislim da su svojom odlukom oni olakšali izbornikove zadaće. Da se ide po emocijama, svi bismo zajedno ostali do 50. godine, pa kada se reagira racionalno, kao što su oni sada učinili, izborniku je lakše slagati. Sada je pokrenut i Kup nacija, to je izvrsna prilika da se uvedu novija lica, preraspodijele uloge iskusnijih i, zapravo, slaže nova priča u kontekstu idućeg Eura i SP-a.
Novo lice za gol?
- Uvjeren sam da će Hrvatska s Lovrom Kalinićem za duže vrijeme riješiti pitanje prvog i pouzdanog čuvara mreže! Lovro je već u Rusiji protiv Islanda potvrdio kvalitetu, koju je, uostalom, pokazivao svaki put kad bi dobio priliku braniti i koju iskazuje stalnim napretkom u jakoj belgijskoj ligi. Moram reći da u tih skoro 20 godina, koliko sam dio te priče, nisam još vidio golmana koji se tako brzo prilagodio reprezentaciji kao Lovro Kalinić. Braniti u klubu je lakše jer kad pogriješiš, ubrzo slijedi nova utakmica i možeš ispraviti stvari. U reprezentaciji s greškom živiš barem mjesec i pol-dva i to je puno teži teret. No Lovro je tu pokazao vrlo veliku mentalnu snagu.
Koju konkurenciju vidite na vratima reprezentacije?
- Jaku! Livaković, Letica, Posavec već su odali reprezentativni potencijal. Sluga iskazuje konstantu u Rijeci, i kapetan je, dakle tu je...