Kada Hrvatska ne igra punim gasom, a k tome joj ne igraju ključni igrači, onda ona djeluje prosječna momčad koja može izgubiti od svakog suparnika. Kada takva Hrvatska naiđe na dobro organiziranog, motiviranog i posljedično razigranog suparnika, onda joj se dogodi rezultatski debakl kao protiv Austrije u Osijeku.
U prvoj utakmici na klupi te reprezentacije Nijemac Ralf Rangnick je odmah pokazao kako će njegova momčad biti radna, disciplinirana i kompaktna. I sasvim sigurno je to izdanje Austrijanaca doprinijelo da neraspoložena i pomalo indolentna Hrvatska izgleda nemoćno i ispod svih razina.
Prvi poraz u Gradskom vrtu, koji će biti i posljednji s obzirom na to da se na njemu ne očekuje sljedeći nastup Hrvatske kada bude gotov novi stadion, nije kraj svijeta sam po sebi. No, prva povijesna pobjeda Austrije odala nam je izdanje Hrvatske kojem se ni u najružnijim zamišljenim scenarijima nismo nadali. Znali smo da je sezona bila teška, kako nama tako i Austrijancima. Znalo se da će biti teška sparina, kako nama tako i gostima. Znalo se i da ne treba očekivati neku veliku partiju Hrvatske jer je Liga nacija ipak drugorazredna natjecateljska priča i motivacija. Dakle uza sva objektivna i subjektivna opravdanja, ponavljamo, može se izgubiti utakmica s rejtingom slabijom reprezentacijom, ali ne može se, zapravo, ne bi se smjelo dogoditi na ovaj način...
Hrvatska bez Modrića, Perišića, Gvardiola i još nekih aktera, krenula je doduše solidnom inicijativom i nametnula se suparniku. No, nakon prvih 20-ak minuta i par prilika, Austrijanci su osjetili da se neagresivne i prilično mlake Hrvatske ne bi trebalo bojati napasti. Sve su češće izlazili u (polu)kontre i dolazili do završnice. Prednjačio je snažni, pokretljivi i tehnički kvalitetni Arnautović, kojem su doduše naša dva stopera olakšavali ulaske u opasnu zonu nelogičnim povlačenjem umjesto sinkroniziranog napadanja. Tako je pao prvi gol, iako je već prije toga Arnautović imao par zanimljivih akcija koji su najavljivali probleme za našu obranu.
S druge strane naši su djelovali odveć lagano u kontroli lopte i građenju akcija, djelomično limitirani i nejasnim funkcioniranjem ofenzivnog dijela momčadi. Nominalno u 4-3-3 Hrvatska je često imala špicu (Kramarića) na boku ili u vraćanju po loptu, dok se Pašalić zamijetio tek kada se par puta ubacio u završnicu. Tek nekoliko prodora po lijevom boku (Sosa - Brekalo), manjak probijanja na drugoj strani, doprinijelo je da defenzivni blok Austrijanaca ostane kompaktan. Tako su se lakše nametali našem srednjem redu i to posebno iskoristili u drugom dijelu s dva pogotka i još najmanje tri zicer prilike.
Objektivno gledano, Austrija je po svemu tehnički-taktički bila bolja. No, ono što ne služi na čast Vatrenima, pogotovo u odnosu na gledatelja koji su napunili tribine, to je indolentan pristup. Hrvatska si to jednostavno ne smije dozvoliti.