Iskreno, posljednjih 15 minuta strahovao sam da nam se ponovi Finska... Ta je rečenica Zlatka Dalića ogolila situaciju u kojoj se reprezentacija nalazi. Da, možda je samo jedan gol dijelio izbornika od toga da se u noći sa subote na nedjelju preispituje njegov status, a možda bi i on sam potegnuo pitanje odlaska. Nasreću, to se nije dogodilo, uz tešku muku smo prošli Cipar (1-0), a sutrašnji rezultati mogu nas ponovno gurnuti u pole-position. No, umjesto da, oktanskim rječnikom, sjednemo u bolid Lewisa Hamiltona, trenutačno smo na mogućnostima Williamsa, tima zvučnog imena, koji se već dulje vrijeme ne uspijeva vratiti tamo gdje po habitusu pripada...
Model igre ne postoji
Hrvatska je, priznat će i Dalić, prilično sterilna, s dubokim i frustrirajućim strahom u kostima, što je priznao i sam Luka Modrić. Nakon Lige nacija nismo pronašli pravi model igre, njene komponente zasad nude problematična iskustva. I, rješenje se ne nazire. Uvodne utakmice odaju temeljne probleme: problem taktičke discipline, koja se očituje činjenicom da se drhti čim suparnik prijeđe na našu stranu terena, drugi je faktor slabe fluidnosti, sporosti i rješenja u veznoj liniji, a treći ofenzivna impotencija, koja se najbolje očituje kroz sraz s Cipranima, gdje smo imali 42 centaršuta, a od njih samo devet uspješnih, te tek tri udarca u okvir gola.
Postoji pogreška u sustavu svih linija, koja postaje sistemska i koju inženjer Dalić mora riješiti čim prije. Istina je da mu natrpani raspored ne ide na ruku, jer igrači se okupljaju tijekom ponedjeljka, odrade dva treninga i već u srijedu imaju utakmicu, a zatim se smjenjuje put-trening-utakmica. U takvom hodogramu, Daliću je teško naći i kreirati automatizme koji bi Hrvatskoj udahnuli nadahnuće igre, a time i (očekivanih) rezultata.
Istina je da je i pomlađivao momčad, te da nije na razini "srebrnih", ali opet, uoči Malte, pa Eura te nastavka kvalifikacija, nitko ne može biti miran i zadovoljan. Možda je i dobro da je stigao poraz od Slovenije, jer bi tri trijumfa zamaskirala očite probleme koje je dobro osvijestiti prije Eura. Dugi nizovi bez pobjeda, te porazi u serijama glođu samopouzdanje, ali i renome, a ujedno ne stvaramo igru dovoljnu da se s punim pravom preobrazimo u lidera.
Istina je, također, da su kvalifikacije oduvijek bile minsko polje, u kojem je naš "Ryan" najčešće bivao spašen, da ove kvalifikacije rezultatima posvuda odaju dramu, ali niti to ne može trajati dovijeka. Za optimizam nam treba igra. A nje, jednostavno - nema.
Teško može biti lošije
Vrijeme nije Dalićev saveznik, ali on je uvjeren da će mu dva i pol tjedna priprema uoči Eura biti dovoljno da uglazbi orkestar. I u neslužbenim razgovorima napominje upravo to. Da nema vremena i da je teško igrače s različitim klupskim navikama u dva dana resetirati na reprezentativne postavke. Ima logike. No, nema i vremena. Hrvatska je negledljiva.
ČETIRI KLJUČNA PITANJA:
1. NERED: Taktička nedisciplina dominira igrom
Manjak kompaktnosti defenzivne linije i strah čim se protivnik uvuče u našu polovicu vidljiv je golim okom. Prilikom gubitka lopte, gubimo čvrstoću i linije se raspadaju, što stvara pritisak ogromni na našu obranu. Na stranu prekidi, koji su rak-rana, sada se stvara i problem druge obrambene faze, slabog vraćanja, zatvaranja i pokrivanja, što je baza svega
2. SVI GLEDAJU LUKU: Zašto su nestali Brozović i Kovačić?
Kada se mora probiti defenzivni blok, logična je ideja širenja i probijanja bokova te napada preko istih, ali to se radi sporo; vezni red, u kojem su top igrači Reala, Intera i Chelseaja pokazuje manjak sistemskih rješenja i razvlači igru presporo, dovoljno da se i 100. reprezentacija na Fifinoj ljestvici na vrijeme zatvori i prati linije dodavanja. Manjak pokretljivosti i ideje za napad.
3. GDJE SU NAPADAČI? Impotencija kad nema Petkovića
I kada možemo zaprijetiti, centaršutevi se bacaju u bunar, a u navali nema killera, koji stvar rješava jednim potezom. Za to je nužan (i) automatizam, koji bi stvarao koridore za ulazak u šanse. Ili alternativno (igračko i taktičko) rješenje koje nismo vidjeli. Poput Portugala (U21) koji ulazi i probija linije. Nema prilike, a gol protiv Cipra stigao je nakon njihove greške.
4. KEMIJA JE NESTALA: Mentalna blokada i grč sve su jači faktori
Možda su sva trI navedena razloga produkt četvrtog, ili, zapravo, ovaj generira prva tri. Hrvatska je u velikom grču, a post-sindrom Lige nacija donosi nam isključivo strah od pobjede. Umjesto da u zadnjih 15 minuta s još jednim ili dva gola riješimo Cipar koji se posve otvorio, mi strahujemo za pobjedu. Radi se o teškoj blokadi, koju se mora na neki način riješiti. Više ne uživamo u igri, već ju doživljavamo svojevrsnom mukom i pritiskom. Problem je (i) u glavama.