Budućnost je naša, prije nekoliko dana je izjavio predsjednik Španjolskog nogometnog saveza Luis Rubiales.

PRIČA 1

Naime, trinaest igrača koje pozvao Luis Enrique za ovo natjecanje osvojilo je 22 trofeja u mlađim uzrastima sa španjolskom reprezentacijom. Španjolska je ponovno izgradila pobjednički projekt s receptom koji zahtjeva strpljenje, ali jamči uspjeh - rad od temelja. Dakle, 22 su osvojena naslova u nižim kategorijama (U-17, U-19 i U-21), koje je osvojilo 13 igrača. Luis Enrique pomiješao je dvije pobjedničke generacije mladih. Jednoj pripadaju Thiago, Morata ili Sarabija, koji su pozvani da nastave zlatno doba i nisu uspijevali. Druga generacija, ona s nedavnim uspjesima (Ferran, Eric Garcia, Olmo...).

Samo trojica nogometaša (Robert Sanchez, Laporte i Gerard) nisu odigrali nijednu utakmicu u španjolskim mlađim kategorijama, iako je u slučaju središnjeg braniča to zbog toga što nije imao pravo (odigrao je 51 dvoboj za francuske mlađe uzrasne kategorije). Uz to, 11 od 24 pozvanih još nije navršilo 26 godina.

- Postoji mnogo igrača s osam ili deset nastupa. Ovim selekcijskim projektom više se razmišljalo o Svjetskom prvenstvu, ali projekt brzo sazrijeva i već smo tamo i gledamo u oči velikanima. Zašto ne bismo sanjali? - rekao je Luis Rubiales uoči dvoboja s Italijom.

- Dobili smo rezultate prije nego što smo očekivali. To je uspjeh cijelog španjolskog nogometa - dodao je.

Od svog dolaska, predsjednik je dao veliku važnost bazi. Oslonio se na Josea Francisca Molinu, sportskog direktora, a obojica su krajem 2018. imenovali Francisa Hernandeza (43 godine) za koordinatora nižih kategorija. Zadatak nije bio lak, jer je zamijenio Ginesa Melendeza, koji je bio u RFEF-u od 2002. i osvojio gomilu trofeja.

PRIČA 2

- Mladi talenti, strast i međusobno povjerenje. Uvijek sam vjerovao da Italija ima talentirane nogometaše, te da moramo malo pričekati kako bismo sazreli, ali talent je zasigurno prisutan - tako je govorio talijanski izbornik Mancini neposredno nakon preuzimanja svoje nove funkcije, poslije totalnog “raspada talijanske reprezentacije” pod palicom Gian Piera Venture.

Onda se dogodio Mancini. tj. točka zaokreta. Italija je uvijek bila avangarda po pitanju organizacije i taktičke naobrazbe. Jako brzo je uspostavio stil igre u fazi s loptom 3-2-4-1, odnosno bez lopte 4-1-4-1. S vrlo jasnim presing okidačima, te s nekoliko mehanizama pri otvaranju igre od vratara, uz afirmaciju već spomenutih talenata u vidu Donnarumme, Chiese, Locatellija, Barelle, Sensija i ostalih. Na kraju vratio je i Jorginha, kojeg je Ventura “preskočio”, stvorio je moderan napadački sustav temeljen na pozicijskoj igri i posjedu lopte. Ono što se meni osobno najviše sviđa u konstrukciji igre su stvaranja prostora i linije dodavanja iza protivničke obrane, u koja po pravilu utrčavaju talijanske “osmice” (Barella).

Naravno, ne smijemo zaboraviti ni sjajno odabrane pomoćnike iz one nezaboravne i romantične Sampdorije s početka 90-ih prošlog stoljeća - Vialli, Lombardo, Nuciari, Evani, Salsano, uz prvaka svijeta iz ‘82. Orialija kao team-managera, te glavnog trenera vratara Massima Battaru. Oni su im u stanju, uz znanje, prenijeti i strast.

ZAKLJUČAK

Primjećujete što je zajedničko ovim dvjema pričama - sustavno planiranje. Strateške odluke koje su u njihovim slučajevima u vrlo kratkom roku dale vrhunske rezultate i, što je još važnije, vrhunski nogomet!

Na kraju, sve smo to gledali i u utorak navečer. Uglavnom, što se tiče same utakmice Luis Enrique se odlučio pojačati onaj segment u kojem je najjači, a to je posjed lopte. Nakon početnih 20 minuta utakmice gledali smo posjed u omjeru 74-26 % u korist Italije zbog uloge Danija Olma kao lažne devetke. Olmo je bio fantastičan i u suradnji s Pedrijem je djelovao u međulinijskom prostoru fenomenalno, dok su Feran Torres i Mikel Oyarzabal davali potrebnu širinu napada, smješteni po pravilu uz aut liniju.

S presingom na Verrattija i Jorginha, po principu čovjek-čovjeka (Pedri i Koke), u fazi dok je Italija u svojoj trećini imala loptu, apsolutno su imali kontrolu utakmice, te natjerali Italiju na prilagođavanje, odnosno igru na kontranapad. Kad Španjolska nametne svoju dominaciju kroz posjed i “parkira” sedam-osam svojih igrača pred suparnički kazneni prostor, nedostaje igrač kojemu će dodati loptu unutar njega.

Sama činjenica (iako moram odmah reći da igra Španjolske nije bazirana na njima) da su od devetnaest upućenih centaršuteva Španjolci imali samo jedan, točno govori u prilog tome da je Morata svojim ulaskom donio dimenziju više u tom kontekstu. Dobili su igrača koji će - jer je napadač - tražiti loptu u dubinu, te bolju igru leđima, a naravno i bolje napadanje protivničkog šesnaesterca, što nisu imali s Olmom. Na kraju, bilo je jasno po prvim njegovim utrčavanjima iza leđa Chiellinija, koju će zonu dodavanja tražiti od suigrača da ga uposle. Tako su i postigli zgoditak.

Dobili su novu dimenziju, a Mancini je morao “zatvarati” utakmicu. Inače, s obzirom na to da sam spomenuo da je Mancinijev plan bio jednostavan - po oduzetoj lopti tražiti napadače iza suparničke zadnje linije, što je apsolutno bio legitiman i logičan izbor.

Donnarumma je u 60. minuti uhvatio jedan lagani centaršut Jordija Albe, te sjajnim osjećajem za predviđanje akcije rukom kratko bacio loptu do Jorginha, koja je, uz ukupno tri dodavanja, došla do Federica Chiese, koji pogađa suprotni kut. Da bi bolje parirali u ovakvoj igri, nedostajali su Talijanima driblinzi za izlazak iz presinga. Imali su ih za 120 minuta samo osam, od toga dva uspješna, te bolji pritisak na Busquetsa, glavnog začetnika većine španjolskih napada.

Vidljiv umor Talijana pred kraj drugog poluvremena, pogotovo u produžecima, koji se akumulirao trčeći za Španjolcima u posjedu lopte, a i činjenica o velikoj koncentraciji španjolske obrane, koja je Talijane barem pet puta uhvatila u zaleđu (tijekom drugog produžetka), govori o tome koliko je dobro Mancini prepoznavao situacije na terenu. Na kraju i pobijedio je bez obzira na to što se radi o jedanaestercima.

I tu dolazimo do priče o Španjolskoj i njihovoj lošijoj realizaciji (nikako teškom stvaranju šansi), ali to je onda priča s početka ovoga teksta - o planu, radu i sazrijevanju.