Ako je suditi prema tradiciji, Hrvatska se ne bi trebala bojati za pobjede nad Latvijom i Armenijom u završnici kvalifikacija za Euro 2024.
Od 1994. i starta prvih kvalifikacija za EP 1996. u Engleskoj gostovanjem u Estoniji (pobjeda 2:0) vrlo su rijetki bili kvalifikacijski neuspjesi momaka u kockastom protiv reprezentacija, koje bi zauzele posljednje ili pretposljednje mjesto u skupini, odnosno, onih s najmanjim FIFA rankingom. Točnije rečeno, nikada nije ni izgubila od onih koji su zauzeli zadnje mjesto, samo je znala remizirati.
Pritom su tek jednom takvi podbačaji bili kobni kada se Hrvatska nije plasirala na EURO 2000. u Nizozemskoj i Belgiji, dok je onaj neplasman na SP 2010. u Južnoj Africi bio obilježen s dva uvjerljiva poraza od Engleske (1:4, 1:5) i dva remija s Ukrajinom (0:0, 2:2), pa svih šest pobjeda protiv Andore, Kazahstana i Bjelorusije nije bilo dovoljno niti za drugo mjesto u skupini.
U kvalifikacijama za EP 2000. jedini poraz Hrvatska je doživjela od Irske i to u rujnu 1998. u prvoj utakmici nakon osvajanja trećeg mjesta na Mundijalu u Francuskoj, autsajdera Maltu je oba puta svladala, ali uz dva remija protiv SR Jugoslavije (0:0 u Beogradu i 2:2 u Zagrebu), pokazalo se presudnim gubljenje dva boda u Skoplju protiv Makedonije.
Maksimalni s Latvijom
Ta utakmica igrala se 5. lipnja 1999. i ostala je u sjećanju kao jedna od rijetkih na koju se nisu mogli probiti hrvatski navijači zbog ratnih zbivanja u tadašnjoj ‘trećoj’ Jugoslaviji (bombardirana od NATO-a). Ako na njoj nije bio ni apsolutni hrvatski rekorder po broju gostovanja Marijan Novoselac iz Komletinaca, onda je sve jasno, iako nam se jednom javio Mato Šimić iz Rijeke i opisao kako je ipak uspio preko Albanije doći na tribine uz pokojeg Hrvata iz Makedonije.
Sastav izbornika Miroslava Ćire Blaževića vodio je od 9. minute golom Davora Šukera, da bi se u 81. minuti iz ničega ukazao Georgi Hristov i izjednačio na 1:1. Taj kiks nije nadoknađen jer u presudnoj utakmici 9. listopada 1999. u Zagrebu Hrvatska nije uspjela svladati SR Jugoslaviju, bilo je 2:2.
Svi ostali kiksovi protiv nogometnih “Liliputanaca” nisu imali konačni negativni rezultatski značaj kroz 29 godina kvalifikacijskih putova najbolje hrvatske nogometne vrste, iako se može izdvojiti nekoliko zanimljivih utakmica.
Prva je bila u Ćirinom mandatu u kvalifikacijama za prvo natjecanje na kojem smo sudjelovali, EURO 2006. u Engleskoj, a 29. 3. 1995. na gostovanju kod Litve završilo je 0:0. No, daleko dramatičnije za Ćiru su bile kvalifikacije za SP u Francuskoj, koje je najviše zakuhao remi 3:3 sa Slovenijom 2. travnja 1997. u Splitu.
Na kraju spasio nas je i u dodatne kvalifikacije s Ukrajinom odveo onaj remi Grčke i Danske, kada je čudesno branio Peter Schmeichel i bacio Grke u očaj.
Teško je živio i Otto Barić u kvalifikacijama za EP 2004. u Portugalu, a premda je Andoru oba puta svladao, prikočila ge je Estonija u Gradskom vrtu 7. rujna 2002. kad je završilo 0:0, a u završnici dvoboja je centarfora igrao Stjepan Tomas.
Barić se provukao do završnog turnira u dodatnim kvalifikacijama golom Dade Prše protiv Slovenije u Ljubljani.
U kvalifikacijama za SP u Njemačkoj 2006. pamti se utakmica na Malti 7. rujna 2005. kada je sastav Zlatka Kranjčara odigrao 1:1, a na tribinama su izbili neredi, koji su završili sa 103 uhićena hrvatska navijača od kojih je 95 posto bilo potpuno nevino.
I konačno, aktualni izbornik Zlatko Dalić svoje ustoličenje duguje neočekivanom podbačaju Ante Čačića u dvoboju protiv Finske u Rijeci, koji je 6. listopada 2017. završio 1:1, a dotadašnji kormilar je dobio otkaz.
Bilo je još nekoliko utakmica u kojima Hrvatska nije pobjeđivala (naj)slabije u skupinama poput dva remija s Azerbajdžanom ili poraza u Gruziji, ali za kraj treba izdvojiti i maksimalni učinak protiv prvog sljedećeg suparnika Latvije. Pet utakmica i pet pobjeda uz gol-razliku 15:1.