Njihove će karijere trajati kratko, ali imena će im spominjati i za tisuću godina, oni su postali besmrtni, parafrazirajući trailer epsko-ratnog filmskog hita Troja lišeni smo potrebe za bilo kakvim stilskim figurama koje bi slikovito dočarale djela Vatrenih.
Nakon prve bronce u Francuskoj 1998. godine Hrvatska u Japanu 2002. nije prošla skupinu, trebalo je nakon toga 20 godina za novi pothvat i izlazak na binu slave, pa je najveća težina bronce iz Katara što se nadovezala na srebro iz Rusije. Hrvatska je ostala u svjetskom vrhu iako su joj kladionici i stručnjaci za to davali simbolične šanse. Zato je 17. prosinca 2022. u Dohi dan koji će u našem nogometnom kalendaru uvijek biti upisan crvenim slovima.
Istina je da su nakon trijumfa nad Brazilom čak i oni koji nisu vjerovali da imamo ekipu za najveće djela počeli govoriti o zlatu, i koliko je god jasno da na kraju nismo bili ushićeni kao Argentinci, treća medalja na svjetskim prvenstvima znači da smo zajedno sa Švedskom na diobi sedmog i osmog mjesta u povijesti po broju odličja s najvećih smotri nogometa. Više su ih osvojili samo Brazil, Italija, Njemačka, Argentina, Francuska i Nizozemska. Španjolska i Engleske bile su svjetski prvaci, ali ta jedna medalja im je jedina. No, spektakularan je podatak - otkako se Hrvatska pojavila više kolajni osvojile su samo Francuska i Njemačka po četiri, a nama pripada “bronca epohe” jer jedini imamo tri. Kad se gleda kontinuitet nazočnosti u svjetskom vrhu treća smo najuspješnija nogometna nacija na svjetskim prvenstvima u posljednja dva i pol desetljeća. U hrvatskom novogovoru bi se reklo: “wow”.
Dok su 1998. godina i 2018. bile krune generacija velikih igrača koje su dugo srastale zajedno i padale na ranijim isušenjima kad se se već mogle vinuti u orbitu, Katar je došao kao najjača potvrda moći i žilavosti hrvatskog nogometa, post-festum Rusije, s osmoricom igrača koji su bili dio momčadi u moskovskog finalista i 18 novih.
Mundijal 2022. je jedinstven. Jedino prvenstvo igramo zimi, iako su tamo bile ljetno-jesenske temperature, velika većina svih događanja po mraku jer padao je rano, slično kao u Hrvatskoj, sve u jednom gradu i okolici, toliko glamoura, velikana i elite, ali i naroda, navijača iz sa svih strana planeta. Doha je bila svijet u malom. Put Vatrenih od Maroka u prvom kolu do Maroka u utakmici za treće mjesto poput bajke, i oni i svi mi s njima kročili smo Katarom, rušili prepreke i uživali u danima koje nećemo zaboraviti.
Poraz 3:0 u polufinalu od Argentine ostavio je traga, ali trebalo je dobiti Maroko jer vratiti se kući s medaljom ili bez nje nikako nije jednako. Izbornik Zlatko Dalić odabrao je vrlo ofenzivan sastav. Ivana Perišića stavio je na lijevog beka, a Mislava Oršića na krilo. Napravio je pet kadrovskih promjena u startnoj postavi, Josip Šutalo i Josip Stanišić dobili su šansu za debi na SP-u, a Lovro Majer i Mislav Oršić da premijerno krenu od prve minute. Marko Livaja vratio se na poziciju centarfora, bio mu je to treći start u Kataru. Ostao je bez ozlijeđenih Juranovića i Brozovića te “načetih” Lovrena i Sose.
Šareno društvo ponovno se okupilo među hrvatskim navijačima. Neki su već bili umorni od turnira, drugi su tek stigli...
- Kako bi nam dosadilo, pa upravo smo došli - kazali su nam dečki iz Zagreba.
Čarterom su doletjeli samo na utakmicu za treće mjesto.
- Nitko drugi nije htio pa smo dobili popust - poluozbiljno će.
- S ulaznicom nas je došlo svakoga 20 tisuća kuna.
Za pristaše Vatrenih koji su šarali Dohom mjesec dana svi su u Hrvatskoj znali, više niste mogli naći navijača koji nije dao pokoji intervju, a optimizam ih nije napuštao. Zajedno s Lukom Modrićem i društvom svjetske medije “poharala” je Ivana Knoll, najveća navijačka zvijezda o kojoj sam samo na portalu Marce, koja je sportski list, vidio četiri-pet članaka. Jednog sam je poslijepodneva posjetio u njezinoj hotelskoj sobi zajedno s kolegom Tomom Dubravcem, Messijem fotografije, točno nasuprot hotela u kojem su boravili Vatreni. Napravili smo foto-session i intervju, ali za neka druga izdanje Hanza Medije jer urednike u Sportskim novostima takva “ekskluziva” nije zanimala. Dok je Tom “okidao” na bazenu, na tko zna kojem katu, na krevetu su ostali razbacani dresovi, haljinice, tangice i minice, kao i štikle kraj njih, sve što Katarani kao ne vole vidjeti... Kasnije sam čuo da se preselila u drugi hotel, nadam se da nije pomislila kako sam ostavio neke špijunske uređaje. Novinar jesam, ali ne takvog profila.
U hrvatskom dresovima, kao i tijekom cijelog turnira, nisu bili samo Hrvati.
- Mi smo iz Indije - kazali su mi otac, majka i sin.
- O Hrvatskoj znamo samo za hrvatski nogomet. Živimo u Dubaiju i došli smo na utakmicu. Hrvatska dobro igra nogomet i pogotovo ima lijep dres. Čak nam je dres na prvom mjestu - nasmijali su se u glas, svo troje u našim bojama ispred Khalifa stadiona na kojem smo ranije slavili pobjedu nad Kanadom 4:1.
Sreo sam i marokanskog novinara s kojim sam napravio kratak intervju uoči prve utakmice, tada smo kazali - vidimo se u finalu. Bila je to teška kurtoazija, ispalo je da smo se našli na utakmici za treće mjesto. Tko bi to predvodio! Hrvatska je postala evergreeen, ovaj su put oni bili hit. Prva afrička reprezentacija u polufinalu i to nakon što su svladali Belgiju, Španjolsku i Portugal. Iako Vahid Halilhodžić nikad neće oplakati što su mu uručili “pakrački dekret” dok su se zvona Svjetskog prvenstva već čula na obzoru, izbornik Walid Regragui napravio je izvrstan posao.
Međutim, fešta je bila naša. Tahitian Village na pješčanoj plaži hotela Hiltom je gorio. Reprezentativci, njihovi prijatelji i obitelj, navijači... Svi. Slavlje do jutra. Barem tisuću ljudi koji smo svi zajedno, svatko u svojoj misiji, gazili “pustinjskim pijeskom” do vrhunca. Pjevalo se sve što je hrvatsko...
Izabranici Zlatka Dalića za treće su mjesto odigrali ponajbolju utakmicu koju su po prikazanom i šansama trebali dobiti s većom razlikom od 2:1. Bila je to bitka koja je mogla daleko ranije otići u smiraj da nam je sviran čisti kazneni udarac na Jošku Gvardiolu ili da su Vatreni zabili još nešto. No dva fenomenalna gola ostat će za vječnost. Gvardiol je odigrao sjajno i poput prvog viteza predvodio ekipu, postigao pogodak i dobio nagradu za igrača susreta, a Mislav Oršić okrunio je karijeru jednako dojmljvo golom za 2:1.
Hrvatska je povela u sedmoj minuti. Joško Gvadiol pogodio je glavom nakon centaršuta Lovre Majera i asistencije Ivana Perišića. Međutim, samo dvije minute kasnije poravnao je stoper Maroka Dari. Hladan tuš značio je da treba na popravni ispit. Lavovi Atlasa imali su nekoliko ulazaka u kazneni prostor, Ziyech je pucao iz daljine... Susret koji je počeo vatrometno postajao je sve više igra živaca da bi Hrvatska ponovno povela. Marko Livaja je odigrao lijevo, a Mislav Oršić velegolom, preko Bona, vratio vodstvo. Ujedinjene snage Hajduka i Dinama vodile su nas prema medalji.
Maroko je imao brojniju navijačku podršku, ali nakon razdoblja nervoze naši su se počeli dobro zabavljati. Snimke Oršićeva gola bile su fini gušt u stanci između dva poluvremena. Nedaleko od mene na tribini sjedili su izbornikov pomoćnik i glavni skaut Dražen Ladić te video analitičar Škot Marc Rochon. Čim bi ugledali da nešto treba korigirati na terenu javljali bi klupi. Ivica Olić i Vedran Ćorluka dizali su se, prilazili Zlatju Daliću s opaskama. Tako je funkcioniralo na cijelom turniru. ž
Maroko, iako je imao dan manje odmora, našao je energije, nosio ih golemi entuzijazam i činio je sve da se vrati u susret. Walid Regragui je ostavši i bez trećeg stopera Darija i četvrtog El Yamiqa, nakon prethodno ozlijeđenih Aguerda i Saissa, morao povući u obranu veznjaka Sofyana Amrabata čiji nas je start na Gvardiola u kaznenom razbjesnio jer niti sudac Kataranin Al-Jassim niti VAR nisu kazali - jedanaesterac.
Umalo je Maroko izjednačio, Livaković je spasio. Kovačić je imao mat za pobjedu, pucao je kraj gola. Na kraju suparnik je sve karte bacio na to da dođe do produžetka. Posljednju i najbolju prigodu u završnici imao je En-Nesyri čiji je šut glavom otišao preko vrata. Žalili su se i Marokanci na neke sudačke odluke, čak su njihovi navijači skandirali “FIFA mafija”, ali zapravo su bili samo loši gubitnici.
Bronca je krvavo zarađena i zato je još veća. Dok su Vatreni pjevali s navijačima i svojim klincima na terenu - Moju domovinu, u njihovim očima zrcalila se sva istina ovog Svjetskog prvenstva. Hrvatska, koja je i ranije dvije medalje osvajala s borbom i mukom, te i u Rusiji na dramatičan način, tim je prilikama prije svega ubirala goleme komplimente za igru, za velemajstore koji su očarali svijet nogometnim vještinama kakve malo tko posjeduje. U Kataru smo imali Luku Modrića i niz sjajnih igrača jer da nije tako nikad ne bismo bili na pobjedničkom postolju, ali ovo je odličje prije svega rezultat odlučnosti, mentalne snage i entuzijazma utemeljenog na domoljublju i silnoj želji da još jednom naprave nešto veliko za sebe te hrvatski narod razvesele i učine ponosnim. Mlađi i da se potvrde kao renomirani reprezentativci dostojni slave dresa kojeg nose.
Imali smo fantastičnih i teških trenutaka, boljih i lošijih izdanja, u 90 minuta dobili smo samo dva dvoboja s Kanadom u skupini i Marokom za broncu, u sedam nastupa zabili tek osam golova, nismo našli pravu napadačku iglu jer da jesmo igrali bismo finale, ali na broju je bilo sve osim toga. U maniri velikih i moćnih eliminirali smo Japan i prvog favorita Brazil udarcima s bijele točke. Nakon Rusije mnogi su misli da nas neće biti, da je to bljesak i labuđi pjev jedne generacije, a samo četiri i pol godina kasnije...
Luka Modrić dodatno je učvrstio bogovsko mjesto u povijesti hrvatskog nogometa, a Zlatko Dalić pridružio mu se u trenerskoj ulozi. Njihov zagrljaj na kraju simbolizira moć i zajedništvo s kojim je Hrvatska došla do trona. Kvintet asova ponio je golem teret dvije kolajne - Modrić, Perišić. Lovren, Brozović te do njih i Kramarić. Oni su igrali Rusiju i Katar, sazidali su “muzej slave”. Kovačić je u Rusiji bio tek opcija s klupe, Livaković tamo nije imao ni minutu, a osmi koji je ponio dva odličja Vida nije kročio na teren u Kataru.
Uz Modrića po mnogima u najboljoj momčadi Prvenstva bio je i Gvardiol, po nekima i Livaković. Vatreni su već dan kasnije dočekani u Zagrebu, a meni je ostalo da na Luisalu uživam u najboljem finalu svjetskih prvenstava koje sam ikad vidio, a pamtim sve od 1982. kad sam imao nepunih devet godina. Pišući dan kasnije, 19. prosinca, neke od posljednjih redaka iz Dohe u press centru, uletjela je poveća skupina argentinskih novinara s pjesmom, plesom i tekilom. To je bio kraj, knjiga Katar je zaklopljena.