Dejan Lovren emotivno je i s dozom ljutnje reagirao na legitimno i benigno novinarsko pitanje je li mu ovo zadnje Svjetsko prvenstvo i bi li ostanak u drugom planu ubrzao odluku da se oprosti od reprezentacije. Njegova je poruka bila u mamićevskom stilu: "Nastavit ću dok sumnjate u mene, koliko me god otpisivali samo ću još jače dalje"
Zlatko Dalić je taj koji odabire momčad i određuje mu status, a ne novinari, to Lovren zna, ali bi možda trebao dodatno osvijestiti, da ne troši energiju na pogrešnu adresu. U Dejana ne sumnjamo, ali postoje i drugi mladi i kvalitetni koju su u usponu te su opravdali povjerenje u nacionalnoj vrsti kad su ga dobili.
Izbornik zacijelo ima visoko mišljenje o svih pet stopera koje je doveo u Dohu, no koliko će tko od njih igrati to će pokazati utakmice. Dejan Lovren i Domagoj Vida danas su u poziciji, jedan ili obojica, u kakvoj se našao Vedran Ćorluka u Rusiji. Od njih, kao i od svih igrača očekujemo da budu odlični za Hrvatsku bilo na terenu ili kao podrška kolegama koji igraju. Što god ih od toga dopadne. Atmosfera je temelj uspjeha, priča o odlasku stepenicu iznad prošlog Svjetskog prvenstva koju je Lovren usporedio s Liverpoolovim iskorakom do finala 2018. do osvojene Lige prvaka 2019. ima šanse jedino ako cijela ekipa bude složna na zadatku. O tome je Dalić nekoliko puta u zadnje vrijeme govorio na press konferencijama. A Lovren se sjeća da je u toj završnoj pobjedi Redsa 2019. bio – na klupi!
Vedran Ćorluka odigrao je sjajnu i konstruktivnu ulogu u Rusiji. Iako ga je Zlatko Dalić ostavio među pričuvama na prvoj utakmici s Nigerijom, i premda mu je obećao da će mu dati šansu u drugom srazu s Argentinom što nije napravio, Čarli je to stoički podnio, progutao vlastite ambicije i ego. Bilo mu je krivo što nakon četiri velika natjecanja na kojima je igrao standardno ima nogometno marginalnu ulogu u petom i za nacionalnu, pokazalo se, najvažnijem, ali Ćoluka je bio "vojnik domovine", za njega je "Iznad svih – Hrvatska" ideja u koju vjeruje i dao je ogroman doprinos osvajanju srebrne medalje.
Nije ni pokušao zloupotrijebiti što je najbolji prijatelj u reprezentaciji s kapetanom Lukom Modrićem, nije niti jednom gestom otišao u smjeru koji bi doveo u pitanje izbornika i ozračje, a imao je ime, autoritet i karizmu vođe. Da se nije tako ponio mogao je uništiti ekipu iznutra i vjerojatno nikad Hrvatska ne bi bila na postolju. Zato je Ćorluka među zaslužnijima za najveći domet naše nacionalne vrste. U njega se svi trebaju ugledati.
Nikola Kalinić nije se mogao nositi s padom u drugi plan i nije prihvatio što svaki izbornik ima drugačije kriterije za sastavljanje reprezentacije, a uvijek budu na njegovu štetu. Kalinić je otišao krivim putem i njegovo izbacivanje, prvo i jedino s velikih natjecanja u povijesti Vatrenih, bilo je dobra škola i za Ćorluku, a mora biti i za svakog tko je danas član hrvatske vrste.
Miroslav Ćiro Blažević odstranio je iz ekipe Ivicu Mornara uoči Eura 1996. godine i Igora Cvitanovića tijekom priprema za Svjetsko prvenstvo 1998. godine. Nije se radilo o teškom prihvaćanju klupe, to su bili relativno mladi igrači koji su znali da nisu ni Šuker niti Bokšić, Ćiro je jačao mišiće na njima i mobilizirao momčad, pritom Mornar praktično ništa nije zgriješio, a Cvitanović je ponašanjem isprovocirao da ga "izbaci kroz prozor". No, sve do 2012. godine Hrvatska nije imala slučaj uvrijeđenog senatora. Tada se u toj ulozi pojavio Josip Šimunić, koji po izboru Slavena Bilića nije igrao na Euru 2012. godine nego je treba čuvati leđa Vedranu Ćorluki i Gordonu Schildenfeldu. Tri kola škrgutao je zubima, a nakon poraza od Španjolske i ispadanja "strojnicom" je kosio po izborniku, u tom času već bivšem. Šimuniću komplimenti što nije rovario tijekom turnira, ali mogao je ostati gospodin do kraja.
Najbrutalniji napad, "rezanje motornom pilom" priredio je Eduardo da Silva 2014. godine Niki Kovaču. Nešto manje oštar bio je Ognjen Vukojević iako je i njegov istup udarao po istoj meti. I Dudu i Vukojević to su, kao i Šimunić, napravili nakon velikog natjecanja, no kako će mnogi kazati da je atmosfera u Brazilu na Svjetskom prvenstvu bila najgora ikad, pitamo se i danas što se sve u kampu događalo. Eduardo nije mogao prihvatiti što ga je Kovač totalno marginalizirao te mu nije dao niti jednu minutu na otvaranju SP-a s Brazilom u Sao Paulu, što mu je u tom času bio najveći san. Niko se nije istaknuo socijalnom osjetljivošću jer napravio je samo dvije zamjene i vjerojatno bi 99 posto Hrvata reklo Eduardu: "Zaigraj, zaslužio si". Ali njega to nije zanimalo. Kruto se držao svojih postulata i kadrovskih ideja.
Zlatko Dalić ima gorko iskustvo s lanjskog Eura, znao je govoriti o žalu što tada neke nije potjerao kući. Doista ne vidimo razlog da se u Kataru ponovi bilo što lošega. Svi koji su ovdje u ekipi trebali bi biti dovoljno zreli, odgovorni, a kako bi izbornik kazao i – ponizni! I da ponovimo – u Dejana Lovrena ne sumnjamo. On je velikan hrvatske reprezentacije, ali jedino što je bitno je uspjeh Vatrenih u Kataru. Tko god igrao.