Dalić je odao dojam izbornika koji kao da priprema okruženje za mogući podbačaj u Americi! Ali, krenimo optimistično

Nekad djeluje nestvarno da je prošlo više od osam godina otkako se Zlatko Dalić žurno upućivao prema zrakoplovu Vatrenih, pravac Kijev. I kao da je jučer bilo kada je, vidno uzbuđen kao autsajder koji je iznenada dobio priliku karijere, kazivao da bi za reprezentaciju došao uvijek i odmah, makar pješice...

Hrvatska je, nakon promjene izbornika, bila na korak od ispadanja. Danas jako dobro znamo što bismo, kao nogomet i država, propustili da se to dogodilo. Ne bismo znali za koliko smo ljepote nogometnog dosega i slavlja sposobni. Ne bismo znali da kao društvo i dalje možemo gajiti onaj fantastičan osjećaj zajedništva, pripadnosti i ponosa.

Moramo biti realni, što u Hrvatskoj teško i inače ide; (ne)uspješni ciklusi imaju svoj početak i kraj. Dalićev ciklus je već s Rusijom bio „za sva vremena“. S obzirom na sve odlaske, s novih 18 igrača, mogli bismo Katar ozbiljno tretirati kao možda i uspjeh veće specifične težine. Pogotovo u odnosu na činjenicu da je Hrvatska, koliko god strasti iskazivala, nogometno ipak odveć limitiranih potencijala u odnosu na objektivne pretendente na odličja velikih turnira. U kontekstu (ne)potvrđivanja, naše okruženje nas je naviklo da rado spava na lovorikama. Zato je bronca iz zime 2022. bila iznimno vrijedna anomalija tih domaćih navika...

Hrvatska je sa Dalićem izborila treći Mundijal, na drugoj strani svijeta i u posve drugačijem trenutku svijeta. Zbog svega što je učinjeno pod njegovim vodstvom, što god da se dogodilo u SAD-u, Meksiku i Kanadi, ne može promijeniti povijesno najvrjednije djelo reprezentacije i izbornika.

Taman da ispadnu u prvom krugu natjecanja, što bi, naravno, bilo doživljeno kao neuspjeh, ukupni stav prema njima ne bi se trebao ni mrvicu promijeniti. O.K., razumljive bi bile, ili će biti, uobičajene kritike, prozivke „trenutka“, to je jednostavno hrvatski (i ne samo) folklor, čak i kad se pobijedi. Kao što je i onaj, kudikamo draži, otpuštenih kočnica u slavljenju garda „idemo do kraja“. Sve uvijek dođe do kraja, bilo to u prvoj, drugoj ili završnoj rundi natjecanja. Osjećaj muke odmah na početku znamo iz Japana 2002., Njemačke 2006., još teže iz jedine mundijalske apstinencije 2010., pa Brazila 2014. I sve se naplatilo 2018. i 2022., pa je i najviše zbog toga doživljaj reprezentacije sada bitno drugačiji nego prije tih godina...

U nizu javnih istupa krajem i početkom godine Zlatko Dalić je odao dojam izbornika koji kao da priprema okruženje za mogući podbačaj u Americi. Sve što govori u tom kontekstu, da imamo još starije senatore, ali malo igrača u velikim klubovima, da nam nedostaju brzi napadači, kvalitetni, moćni ofenzivci, da nas je napala i nevolja s Gvardiolom, Kovačićem, Stanišićem, da brojni reprezentativci nemaju mjesta u startnim postavama svojih klubova, dakle da je sve drugačije nego što je bilo u Rusiji, pa čak i u Kataru svakako je realnost.

Pet mjeseci prije starta bilo bi ipak bolje da najuspješniji izbornik Hrvatske širi optimističnije tonove, da hrabri igrače i navijače, koji također brinu kako će Vatreni izgledati u SAD-u. Bilo bi dobro da one koji su važni, a po nečemu su sporni po klubovima, obiđe i ubrizga im novu energiju, pomogne u statusu. Oporavit će se Kovačić, teško, ali moguće i Gvardiol, nadajmo se, neće biti novih udaraca. Ključno je da je okruženje ipak zrelije i zna da jedan ciklus može, ali ne mora, negativno doći kraju.

Zato treba, počevši od Dalića, pozitivna energija, kao što su je u Italiji proteklih tjedana, uz vječnog Modrića, počeli emitirati Nikola Vlašić, pa Petar Sučić, a sada i Martin Baturina. Njegovo izdanje protiv Milana bilo je na liniji očekivanja od velikog. Što god bilo na Mundijalu, znamo da će Vatreni dati maksimum. Bitno je djelovati u tom pravcu i ne opterećivati se ičim drugim...