Teško je nakon 30 godina napisati nešto novo, otkriti novi detalj. Krvava nedjelja 13. svibnja 1990., nikad odigrana utakmica Dinama i Crvene zvezde, tema obrađena iz svih kutova, na svim platformama, od dokumentaraca do feljtona i novinskih specijala.
Slika Zvonimira Bobana kako udara milicajca obišla je svijet, postala lajtmotiv jednog događaja, jednog trenutka u kojemu su se svijet oko nas i životi počeli drastično mijenjati, a možda svega toga nitko u prvom trenu i nije bio svjestan.
Pucanje sustava
Onda, slika notornog Arkana u odijelu s pištoljem, otvorila je pitanja o političkom utjecaju i mogućoj režiji na sve što se dogodilo, pa činjenica da “organi reda” nisu reagirali kad su Zvezdini navijači počeli uništavati stadion i napadati gledatelje na južnoj tribini, ali su dobro udarali po Bad Blue Boysima...
- Dan kad je počeo Domovinski rat - često se, kasnijih godina, znalo etiketirati ovu utakmicu, jer bio je taj 13. svibnja “dan kad je proključao nacionalni ponos”, “kad su Hrvati pokazali da im je dosta” i “kad je postalo jasno da ta država više ne može opstati”... Naravno, bio je to dan kad je narod pokazao da je budan, kad je odlučio prkositi i ne dopustiti da mu se uništava grad, stadion..., ali ipak će dobar dio onih koji su bili na tribinama ili u terenu Maksimira te nedjelje reći kako je možda preteška definicija da je toga dana počeo rat. Malo je, zapravo, ljudi moglo tada i pomisliti što će se sve kasnije događati na ovim prostorima i kako je kraj jednog sustava i države toliko blizu.
- Bio sam klinac, imao sam 13 godina i odlučio sam ići na Sjever, među velike dečke. Tek sam kasnije vidio kako sam, zapravo, mali - prisjeća se Borna Paljan, koji i danas redovito ide na utakmice, a taj dan nikad neće zaboraviti.
- Lagao bih kad bih rekao da se nisam bojao, bio je to vrlo intenzivan doživljaj. Prijatelj i ja bili smo među prvima na Sjeveru, u gornjim redovima, pomagali smo starijima noseći im kamenje, ha-ha. Sjećam se da me pendrek udario po nosu, suzavca je bilo svuda, a naravno da smo drugi dan u školi bili veliki frajeri, još malo smo i nadodali.
Dakako, za klinca koji je takvo što proživio, bilo je to uzbudljivo iskustvo, a kako o svemu što se dogodilo tada i onoga što se događalo poslije razmišlja danas, 30 godina poslije?
- Svakakve su se teorije nakon toga rađale, kako je sve isplanirano, kako je to politički bilo režirano i slično. Mislim da su više okolnosti bile takve da se navijački obračun izrodio u nešto veće. Uzmite da Dinamo više nije bio u prilici biti prvak, pa sama utakmica rezultatski nije bila bitna, bujao je taj naš nacionalni osjećaj i prkos, a navijački obračuni, bez obzira na nacionalne tenzije, bili su nešto što je tada bilo moderno, ne samo kod nas. Također, postalo je jasno da je jedan sustav koji je dotad vladao našim životima praktički “pucao” pred našim očima.
Junaci u kvartu
Argumentirao je to ovim činjenicama.
- Gledajte, do godinu, dvije prije te utakmice, ti nisi smio pričati ni viceve o Titu, kamoli išta više, odmah bi vlast kažnjavala. A sad odjednom, na utakmici jedni pjevaju o ustašama, drugi o četnicima, a policija gleda!? Pa danas su za takve pjesme i skandiranja velike kazne, kako je onda to prošlo? Nije ni milicija tada bila spremna za takve događaje, a da u narodu nije postojao strah od milicije, od autoriteta, tko zna, možda bi ti obračuni bili i žešći, a posljedice još i teže. Ja sam bio klinac, možda i nisam shvaćao sve to, više sam gledao što se događa, nego što sam sudjelovao, ali vjerujem da je malotko tada mislio da je to početak rata i da će se nakon tih nereda događati sve to što se događalo. Vidjelo se da se policija ne odnosi jednako prema nama i njima, kažem, mi smo tada bili frajeri i junaci u svom kvartu i školi, nismo razmišljali tako dugoročno.
Na utakmici je na zapadnoj tribini, kamo ide i danas, bio tada već iskusni Mislav Vrbos.
Ma kakvo ubojstvo?!
Kaže kako mu smetaju razne priče i definicije koje su se u 30 godina razvile oko 13. svibnja.
- Ne mogu vjerovati da netko može ozbiljno napisati da je plan bio ubiti Piksija Stojkovića - kaže Vrbos i dodaje:
- Onda čitam kako su Delije došle u Zagreb, prevrnule čitav grad, zapalili aute, šetali gdje su htjeli, cijeli dan se tukli... Moram priznati da nisam osjećao neku veliku razliku u odnosu na prijašnje utakmice, uvijek su utakmice sa Zvezdom nosile poseban naboj, tenzije, tih godina možda i više, ipak su nedavno bili izbori, jačao je nacionalni osjećaj. Bile su, naravno, malo drukčije okolnosti nego do tada, ali ne mislim da je politika odigrala ključnu ulogu u nekom scenariju, već je kasnije taj događaj iskorišten u razne političke svrhe.
Borna Paljan istaknuo je detalj koji i danas pamti:
- Neću zaboraviti kako su i ljudi sa Zapada krenuli u teren. Kad uvijek mirni, kazališni Zapad tako reagira, onda znaš da se događa nešto posebno.
Prisjetio se i Vrbos kako je to izgledalo s “mirnog” Zapada.
- Počelo je tamo na Jugu, provokacijama, pa tim probijanjem ograde i odlaskom Delija na tribinu, gdje su počeli tući sve koji su im bili na putu. Dotad je to bilo, zapravo, sve očekivano, kako je uvijek bilo na utakmicama Dinama i Zvezde. Boysi su onda probili ogradu, pa je policija bacila suzavac, pa su ljudi i na Zapadu krenuli prema terenu, onda je i tu bačen suzavac. Sjećam se da su ljudi htjeli otići s tribine, ali su izlazi bili zatvoreni, valjda se milicija bojala da ne bi masa okolnim putem došla do terena. Tada je netko uspio otvoriti izlaze, ljudi su izašli, nastavljeni su sukobi s policijom i oko stadiona. Ali, sigurno nitko nije htio ubiti Piksija.
Euforija i strah
Na utakmici je bio i Marko, Bjelovarac, tada još tinejdžer, također mu je iskustvo sa Sjevera ostalo za čitav život.
- Miješale su se emocije, euforija i strah, naravno da je i taj nacionalni osjećaj, koji je bivao sve jači kod svih nas, odigrao ulogu u tim neredima. No, gledajući s tolikim odmakom, ipak je sve počelo s idejom jednog kvalitetnog navijačkog fajta. Takva su bila vremena, navijački pokret u zanosu, dolazi u Zagreb veliki rival, političke i društvene okolnosti takve kakve su bile i cijeli taj koktel, dakako, utjecao je na događaje tog popodneva. Međutim, daleko od toga da smo išli s nekim razmišljanjima kako je to početak rata i kako će nakon toga stvari krenuti u pravcu za koji nismo mislili da će ikad otići. Sjećam se kako sam se bojao na vrhu sjeverne tribine, a neki stariji dečki su me nagovarali da uđem na teren, da će biti “zabavno”, da je to šou. Nisam otišao. Ali, hoću reći, puno je tu bilo dečki koji nisu razmišljali dugoročno niti u tom smjeru da je to politička priča, početak borbe za državu, već samo jedno uzbudljivo poslijepodne koje svaki ultras na svijetu želi doživjeti. Istina je da milicija nije jednako tretirala Delije i nas, mi smo bili prkosni i počeli se buditi s mislima o svojoj državi, ali tada, na stadionu, ne mogu reći da sam osjetio da je nešto bilo izrežirano, unaprijed odigrano da bi se pokrenuo proces koji je uslijedio.
Trebala je, znači, to biti obična nogometna nedjelja na početku devedesetih. Tada je to uključivalo puno više od same utakmice, “igrale” su tribine gotovo na svakom stadionu, incidenti su bili redovita pojava. No, 13. svibnja 1990. u Maksimiru pretvorio se u nešto što je kasnije dobilo puno šire značenje. I povijesni okvir, kao svojevrsni novi početak.
Tko bi te nedjelje uopće pomislio da se 30 godina kasnije nogomet uopće neće igrati, da će jedan “običan” virus strpati svijet u karantenu. I sve ono što se događalo u tih 30 godina. Mislili smo da su oni prizori s Maksimira nešto najgore što ćemo doživjeti!