Kada za jednu karijeru, u koju je stalo 20 trofeja s dva kluba, kažete da je "mogla biti i još bolja", dovoljno je za osjećaj kontroverze. No, ako govorimo o okviru karijere Igora Bišćana, onda stvari poprimaju jasnije obrise. Jedan od najboljih i svakako najpoznatijih igrača Dinamove povijesti u samostalnoj Hrvatskoj bio je posebna persona dok je bio aktivan. Nakon što je prije osam godina zaključio s igranjem, te nakon par godina odmaka i nogometnog stručnog obrazovanja, Bišćan je postao uspješan (opet) trener. Zadržao je iz igračke karijere posebnost osobnosti, ali je s godinama i iskustvom ipak postao mudriji akter napetih mu situacija...
Karijeru je počeo i završio u Maksimiru. Igor Bišćan je dijete Dinama, a kroz godine je postao ikona modrih almanaha. Nije čudno jer je osim sedam godina u inozemstvu te jedne sezone posudbe u prvoligaškom Samoboru, sve ostale godine igranja nogometa proveo u Dinamu. Vrlo je zanimljiv podatak da je sve seniorske godine u modrom dresu Igor Bišćan završio s naslovom prvaka države! Tri prije odlaska u Englesku, i još pet po povratku iz Atene. Dodamo li tome i pet osvojenih kupova te jedan Superkup, jasno ćemo steći dojam o ‘težini‘ njegova opusa u Dinamu.
Zbog svoje stature, visok je 191 centimetra, značajnih motoričkih sposobnosti, ali i tehničkih resursa, brzo je kao mlad igrač skrenuo pažnju na sebe. Bišćan nije bio samo fizički moćan i znalac u igri, on je bio i uporan i hrabar tip igrača. Zbog toga je zarana, i u svakoj momčadi kojoj je pripadao, stekao veliki respekt suigrača. I prerastao u lidera.
Miroslav Blažević je pozvao Bišćana za utakmicu protiv Makedonije, u okviru kvalifikacija za EP 2000. Bilo je to 5. lipnja 1999. godine, kada je na gradskom stadionu u Skoplju u 87. minuti zamijenio Aljošu Asanovića. Utakmica je završila 1:1, a taj će ishod imati veliki teret na ambiciju da se Vatreni domognu Eura. Očekivalo se da će Bišćan biti veliko osvježenje, pogotovo na planu moći, entuzijazma kojeg donosi poletna mladost. Igrao je u još tri kvalifikacijska dvoboja, oba sa SR Jugoslavijom (i Maltom), nekoliko prijateljskih ogleda, ali onda mu je reprezentativna storija krenula u neželjenom smjeru...
Izvrsne Bišćanove igre, i nadasve veliki potencijal, nisu promaknuli inozemnim klubovima. Za njegove usluge bilo je zainteresiranih posebno nakon antologijske pobjede Dinama u Amsterdamu protiv Ajaxa. Bila je to pretposljednja utakmica u skupini Lige prvaka i Modri su pod vodstvom Velimira Zajeca slavili sa 1:0. Pogodak je bio (sjajan lob) djelo Josipa Šimića, ali je Bišćan silovitim prodorom po boku pripremio gol-akciju. Nakon te utakmice za Ajaxovu struku je Bišćan postao igrač kojeg treba dovesti. Pratili su ga stalno, pozvali u goste i 22-godišnji je Dinamov veznjak i otputovao u Amsterdam.
Svi su bili uvjerenja da će postati dio slavnog kluba, ali nogometna sudbina imala je za Bišćana još veću i slavniju priču. Francuski trener Gerard Houllier odlučio ga je dovesti u Liverpool i pomalo neočekivano, dok je još tekla jesenska faza sezone 2000./2001., Bišćan je 3. prosinca 2000. odigrao posljednju utakmicu za Dinamo, i to u pobjedi nad Hajdukom (3:2) u Maksimiru. Tjedan dana kasnije bio je igrač Liverpoola i debitirao (Ipswich) u Premiershipu! Bišćanov transfer bio je svojevrsna senzacija, ne samo zato što je u pitanju veliki Liverpool, nego i zbog visine transfera. Ondašnjih velikih 8,25 milijuna eura bio je drugi najveći transfer Dinama, nakon Darija Šimića, kojeg je Inter platio 11 milijuna eura 1999.
Bišćanova engleska priča počela je sjajno. Već u drugoj utakmici 17. prosinca bio je u prvoj postavi na Old Traffordu, gdje je Liverpool slavio nakon dugo vremena. U paru sa Samijem Hyypijom 22-godišnji je Zagrepčanin dao naslutiti važne potencijale kao stoper. Potvrdio je to i tjedan dana kasnije na Anfield Roadu, gdje je do nogu potučen Arsenal (4:0). Činilo se sve bajkovito, ali tri dana kasnije, u Middlesbroughu, domaća momčad predvođena Alenom Bokšićem svladala je Redse. Bišćan je počeo iskazivati umor i plaćao je ceh velikom skoku iz HNL-a u Premiership. Zamijenjen je u 54. minuti i bit će to početna faza višegodišnjih turbulencija u statusu. Bilo je ideja da ode negdje na posudbu, ali se nije dao. Uporan i borac kakav je, ponosit i dosljedan svojem stavu, inzistirao je na dokazivanju svojih kvaliteta.
Prepoznavali su to suigrači, a pogotovo navijači, pogotovo oni iza južnog gola, na Kopu. Cijenili su njegovu borbenost i privrženost dresu Redsa, a zajedno s Bišćanom nadali se da će naznačena kvaliteta, prije ili poslije, doći do punog izražaja. Za hrvatskog igrača bila je to duga i na trenutke se činilo besmislena borba. No, potvrditi se u velikom Liverpoolu bilo je za Bišćana pitanje (i) časti i apsolutno je sve podredio tome cilju. Odmah je angažirao osobnog trenera Komesa, jer je shvaćao da mora napredovati na fizičkom planu da bi pratio ritmove engleske lige.
Nakon prve polusezone i ukupno 21 nastupa, već u drugoj sezoni Bišćan je sveden na 10 nastupa, a u trećoj na 13 nastupa. Svatko bi se bio predao i tražio novu priču, ali ne on. U četvrtoj sezoni izborio se za status i odigrao čak 39 utakmica. Samo peto odnosno četvrto mjesto značilo je kraj za Houlliera i 2004. došao je Španjolac Rafa Benitez. Porazgovarao je s Bišćanom, pitao ga gdje misli da može pružiti najviše u igri i nakon igračeva odgovora odlučio ga je koristiti u srednjem redu. Bišćan se nije baš puno naigrao u Premiershipu, samo 8 puta je startao, a u 11 navrata ušao sa klupe. No, u 35 nastupa te sezone, Bišćanova najbolja priča svih 4,5 godine u Liverpoolu bila je status protagonista u Ligi prvaka. Benitez mu je u nokaut-fazi te sezone, od osmine finala do finalne utakmice dao punu minutažu u 6 utakmica (jednu 86 minuta). Protiv Bayera Leverkusena bio je strijelac u obje pobjede od 3:1, a u pobjedama nad Juventusom i Chelseajem, odnosno u dva remija s istim suparnicima, bio je po općoj ocjeni jedan od najboljih pojedinaca Redsa. Iz našeg kuta gledano, njegovih 90 minuta u Torinu protiv Juventusa (završilo 0:0) bila je najzrelija utakmica njegove karijere. Dominirao je na poziciji zadnjeg veznog i dao je ključan doprinos da Liverpool obrani minimalnu prednost (2:1) s Anfielda.
Nakon što je sudjelovao u eliminaciji Chelseaja, Bišćanu se pred finale s Milanom u Istanbulu dogodila najgora moguća trenerova odluka. Igrač koji je bio među ključnim akterima da Liverpool stigne u finale, ostavljen je na klupi! Potpuno nezasluženo i stručno teško objašnjiva odluka Beniteza bila je simbolika onog što je bila Bišćanova karijera. Velika i uspješna, ali sa stalnim osjećajem da nije završno maksimalno ispunjena. Liverpool je to finale dobio na nevjerojatan način, možda više krivnjom Milana, koji je na poluvremenu vodio 3:0. U nastavku je stao, a Redsi su to iskoristili i u blitzkriegu izborili kaznene udarce i upisali jednu od najdramatičnijih pobjeda u povijesti Lige prvaka. Igor Bišćan nije igrao finale, ali svakako ima veliku ulogu u osvajanju europske titule. Ona je bila i završni čin njegove povijesti u Liverpoolu.
Dokazao je da može biti protagonist, potvrdio se klubu, javnosti, navijačima, ali prije svega sebi. Zato je uzdignuta čela odlučio da je vrijeme za manje zahtjevan nogomet, te je sa 27 godina potpisao za Panathinaikos! Ključna odrednica tog transfera jest da je Bišćan bio slobodan, bez odštete, i financijski je maksimalno profitirao iz tog statusa. No, nakon dvije godine Atene, bez osobitog uspjeha (trofeja), i pola godine pauze koju je sam odlučio uzeti, vratio se u Dinamo. Još pet sezona za matični klub, za berbu trofeja, kao kapetan i lider, i za demonstraciju svih onih odlika koje su ga kao igrača i čovjeka krasile, ali i kontroverznih sudbina. Između ostalog i odluke da se odrekne plaće dok je ozlijeđen, ali s druge strane i suspenzije od strane trenera Čačića, koja će ga podsjetiti na nepravde koje su ga pratile u karijeri...
One su simbolizirane kroz neispunjenost reprezentativne karijere. Zvuči nevjerojatno da igrač takve razine, sa 20 trofeja u karijeri, s naslovom prvaka Europe, pobjednika FA kupa i Liga kupa, Europskog superkupa, u petnaestak godina upiše samo 17 nastupa. I ne nastupi na niti jednom velikom turniru! Dakako, nije to stvar igračke kvalitete. Igor Bišćan je bio i ostao svoj tip, dosljedna osoba koja nije mogla dobro doći u Kući nedosljednosti, kakav je bio HNS.
Bio je bez dlake na jeziku i kad je shvatio da izbornici biraju poslušnost čelniku HNS-a, koji je zabranio njegovo pozivanje, umjesto da ga igrački vrednuju, odlučio je reći dosta. Napravio je to na vrlo nepopularan način, niti mudro niti logično, napuštajući 2003. reprezentaciju pred utakmicu s Bugarskom. Otto Barić ga je vratio uz tezu da će igrati, ali bila je to samo priča. Bišćan ju je, na svoju štetu, zatvorio i simbolički i praktično, bio je to kraj njegove reprezentativne karijere. One koja zapravo nikad nije uzletjela. Dijelom je sam kriv, ali velikim dijelom bili su prema njemu vrlo nepravedni...