Ucjelokupnoj povijesti nastupa hrvatskih sportaša na olimpijskim igrama modernog doba, kako ljetnim tako i zimskim, sveukupno je do OI u Parizu, točno 228 naših sunarodnjakinja i sunarodnjaka osvajalo olimpijske kolajne. Od prvog, Milana Neralića godine 1900. upravo u Parizu do današnjeg doba. Međutim, nisu svi oni bili u povlaštenom položaju naših današnjih olimpijaca odnosno olimpijaca još od Barcelone ‘92. pa da su mogli igrati, nastupati, braniti boje jedine nam naše domovine, slušati Lijepu našu i gledati na počasnom najvišem jarbolu, stijeg samostalne Hrvatske.
Već smo naveli uostalom jednog, onog prvog. Milan Neralić iz Slunja osvojio je u Parizu 1900. broncu u mačevanju, ali bilo je to tada pod zastavom Austro-Ugarske. Doduše, ono što je vrlo pošteno od Austrijanaca i Mađara danas, ni jedni, ni drugi ne svojataju Neralićevu medalju. Ona se naime vodi pod propalu KuK monarhiju.
To ne možemo ipak navesti za Italiju. Godine 1924. i opet, baš u u Parizu, petorica su čak Hrvata osvojili broncu u osmercu, kraljevskoj veslačkoj disciplini. Bila su to trojica braće - Ante, Frane i Šimun Katalinić, zatim Bruno Sorić i Petar Ivanov. Njih i današnja Italija vodi pod svoje olimpijske osvajače medalje, jedino što su barem minimalno korektni da im navode njihova prava, hrvatska imena i prezimena, a ne kako je tada političkim dekretom u Kraljevini Italiji odlučeno, talijaniziranjem hrvatskih i slovenskih imena. Pa je tako Šimun bio Simeone Cattalinich, a braća mu Francesco i Antonio. Petar je bio Pietro Ivanov, te peti Bruno Sorich. Ova petorica izvrsnih veslača su bili Zadrani, dok je u ono doba Zadar bio pod upravom Kraljevine Italije, još od konca I. svjetskog rata.
U doba Kraljevine Jugoslavije od 1918. do 1941. jedan je Hrvat osvojio olimpijsku medalju. Dragutin Ciotti sa Sušaka, onaj dio Rijeke koji nije bio pod Italijom, osvojio je broncu u gimnastici. Josipu je majka bila Hrvatica, otac Talijan.
Za komunističke Jugoslavije od 1945. do 1991. hrvatske sportašice i sportaši osvojili izrazito velik dio medalja. I jasno, sve te medalje, do jedne, Srbija pripisuje sebi. Ništa čudno. Jedino što smo mi kao država trebali tu nastupiti malo oštrije, dosljednije, ali o tom potom.
Međutim, jedan je podatak vrlo zanimljiv. Od ukupno 75 medalja koliko je osvojila ta država, čak 43 su osvojili Hrvati.
Od kako je samostalne nam domovine, Republike Hrvatske, naše su sportašice i sportaši na isključivo ljetnim olimpijskim igrama osvojili dosad ukupno 41 medalju.
Toliko tek malo za uvod, kroz ponešto statistike, ali ove brojke puno govore o silnoj uspješnosti, dubokom tragu koji su hrvatske sportašice i sportaši ostavili u povijesti olimpizma. Iz te grandiozne niske sportskih odličnika, teško je navesti najboljeg ili najbolju. Uopće nam to nije niti nakana jer sam plasman, pa onda još i medalja na olimpijskim igrama ima osobitu težinu, svaka ima “težinu” i neprocjenjivu vrijednost. Ono najbitnije, svaka je - veličanstvena.
NAKON II. SVJETSKOG RATA
Zato ćemo samo brzinski “prošetati” olimpijskim stazama, po određenim epohama, ali od doba iza Drugog svjetskog rata i uzimajući u obzir samo ljetne Igre.
Na prvim poslijeratnim Igrama u Londonu, kladivaš Ivan Gubijan iz Bjelovara osvojio je srebro, baš kao i nogometaši (braća Čajkovski, Cimermančić, Wölfl, Brozović, Bobek, Vukas, Šoštarić).
Pedesete su godine prošlog stoljeća, kada je olimpizam u pitanju, počele s Helsinkijem 1952. Bitnim za hrvatski sport jer je ondje osvojena prva hrvatska zlatna olimpijska medalja. Zlatni četverac Gusara - Petar Šegvić, Mate Trojanović, Velimir Valenta i Duje Bonačić.
Na istim tim Igrama vaterpolisti (čak devet Hrvata) su osvojili medalju srebrnu medalju, ali.... Zahvaljujući jednom našem, hrvatskom novinaru! Vrlo zanimljiva storija, ali pratite nas sljedećih dana pa će te doznati detalje. Bjelodan dokaz kako ponekad i novinari mogu osvojiti ili pripomoći osvajanju olimpijske medalje.
U Melbourneu 1956. velika atletska medalja, zasluga rodom Kutinjanina Franje Mihalića koji je osvojio srebro u maratonu. Vaterpolisti i nogometaši su ponovo bili srebrni, s tim da su u vaterpolskoj vrsti čak 10 bili Hrvati (Kovačić, Amšel, Cipci, Kačić, Žužej, Radonjić, Ivković, Štakula, Franjković, Ježić). Jedan od njih se nije ni vratio. Lovro Štakula je odbio povratak u komunizam, emigrirao je, ostao je u Australiji. Nažalost, samo dvije godine kasnije preminuo je od srčane kljenuti na bazenu u Melbourneu.
U prekojadranskom susjedstvu, u Vječnom gradu Rimu 1960. Hrvati su sudjelovali u konačno i jednom zlatu nogometaša (Žanetić, Perušić, Anković, Bego, Knez, Matuš). Vaterpolisti su nastavili s berbom srebra u Tokiju 1964., da bi Igre u Zemlji izlazećeg sunca podarile dotad najviše sreće, ali i nemalenih iznenađenja. Vaterpolisti su prvi put osvojili naslov olimpijskih pobjednika (Stipanić, Trumbić, Bonačić, Lopatny, Poljak, Hebel, Janković, Marović i izbornik Seifert). No, najveća priča tih Igara, barem s hrvatskog gledišta bila je zlatna Đuke, Đurđica Bjedov. Jedina hrvatska plivačica - olimpijska pobjednica. S tim da to ljeto u Meksiku, na Igre na koje je došla u biti zbog štafete, nije osvojila “samo” jednu medalju, zlatnu na 100 prsno, već i srebro na dvostruko dužoj dionici. Ostaje za sve vjekove snimka njezinog ulaska u cilj, pogled prema semaforu i nevjerica. Točnije, bila je sigurna da nije ona prva, da je nešto kompjutor, semafor pogriješio.
Srebro su osvojili košarkaši, jedan član Kuće slavnih (Ćosić), ali i njegovi prijatelji (Plećaš, Šolman, Skansi, Maroević).
Sedamdesete godine prošlog stoljeća bilo je desetljeće vjerojatno i najvećeg hrvatskog sportaša svih vremena, takve titule nosi već dugo, Mate Parlova. Olimpijsku je lovoriku na glavu stavio u Münchenu 1972. godine, no tada su prvi put i rukometaši postali olimpijski pobjednici (Horvat, Pribanić, Miljak, Zorko, Vidović, Lavrnić). U biti, od glavnog bavarskog grada je popis medaljaša od Igara do Igara postajao sve veći, duži. Sada bi nas predaleko odvelo nabrajanje, navođenje baš sviju.
Montreal je 1976. obilježio još jedan gorostas hrvatskog sporta, skupljač medalja - Belišćanin Matija Ljubek. U Kanadi u svoj kanu ubacio jedno zlato, ali i jedno srebro i odveslao u olimpijske besmrtnike.
Moskva 1980. je protekla u embargu zapadnih država zbog sovjetskog napada na Afganistan, pa je tomw posljedično bila ipak nešto slabija konkurencija i veća mogućnost za medalju. Inače, čak je 51 hrvatski sportaš odletio tog ljeta u glavni grad ondašnjeg Sovjetskog saveza, tada su na zanimljivo briljirali sportašice i sportaši u loptačkim kolektivnim sportovima. Naime, košarkaši su bili zlatni, košarkašice brončane, rukometašice srebrne, baš kao i vaterpolisti.
Sunčana Kalifornija ‘84. je ponudila sličnu priču donekle kao Moskva. Sada je uslijedio bojkot Igara u LA od komunističkih država (izuzev Rumunjske i Varšavskog bloka). U nekim sportovima sigurno da su i ove Igre bile nešto slabije kvalitete, ali ne toliko kao u Moskvi. Medalja... Kao u priči. Matija Ljubek je malo “podebljao” olimpijsku nisku zlata i srebra s još po jednom kolajnom tog sjaja, sad mu se pridružio u hrvanju Petrinjac Vlado Lisjak. Rukometaši i rukometašice su osvojile prvo mjesto, baš kao i vaterpolisti s novim izbornikom, zvao se Ratko Rudić. Preuzeo je momčad tek godinu dana ranije i počeo ispisivati jedno sasvim novo poglavlje u cjelokupnoj vaterpolskoj povijesti. Najtrofejniji hrvatski trener uopće upravo je ondje, u Los Angelesu osvojio svoju “veliku” prvu trenersku medalju. Tenis je tada bio pokazni sport, a Sabrina Goleš se pokazala srebrnom. Ispostavilo se da su se u Los Angelesu posljednji put dosad na OI pojavili i hrvatski nogometaši, te osvojili broncu (Pudar, Gračan, Ivković, Deverić, B. Cvetković, Miljuš). Krenula je i era košarkaša, tada s broncom (A. i D. Petrović, Sunara, Knego, Vukičević, Nakić).
Igre na jugu korejskog poluotoka 1988. bile se posljednje na kojima su Hrvati nastupali pod tuđim barjakom. Vaterpolisti su potvrdili primat u svijetu u to doba drugim uzastopnim zlatom, košarkaši i košarkašice su se vinuli sad do srebra, baš kao Zoran Primorac, naš prvi stolnoteniski olimpijski medaljaš. Muški je rukomet stao na treću stepenicu postolja, baš kao stolnotenisačica Jasna Fazlić u paru (poput Primorca), te Damir Škaro u boksu.
HRVATSKA ERA
Ovo je ona najdraža, samo naša epoha. Počelo je doba nastupa naših najboljih pod hrvatskim stijegom. U vremena teška, u Domovini razrušenoj i krvlju natopljenoj, ali istodobno i u zemlji ponosnih i prkosnih, odlučnih i hrabrih. Takvima su se pokazali od prvog nastupa samostalne Hrvatske na OI i naše sportašice i sportaši. Počev od Barcelone ‘92. koju su ovjekovječili u primarnom redu košarkaši. Naš Dream Team: Vladan Alanović, Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin, Alan Gregov, Arijan Komazec, Toni Kukoč, Aramis Naglić, Velimir Perasović, Dražen Petrović, Dino Rađa, Stojko Vranković i Žan Tabak.
Da, i dva Gorana s broncama. Ivanišević i Prpić. Ivanišević pojedinačno i u paru s Prpićem.
Četiri godine kasnije, država nam je bila oslobođena i učvršćena, pa smo otišli u Atlantu s čak 84 sportaša. Hm, 11 više no danas. Rukometna gusjenica u Georgia Domeu za zlato, tjedan dana ranije vaterpolisti izbornika Brune Silića bili su srebrni. Dvije medalje, ali slavlje veličanstveno.
Isti smo broj kolajni osvojili i Down Under, u Sydneyu 2000. Jedna je bila istina naturalizirana, ali ne time manje vrijedna. Ponosimo se i danas našim “bratkom”, dizačem Nikolajem Pešalovim, ali veslačka “krstarica”, naš osmerac doveslao je do bronce. Druga medalja osmerca nakon one davne, iz 1924. još.
U Ateni, kolijevci olimpizma, su rukometaši drugi put stavili lovoriku na glavu. Splitski torpedo Duje Draganja je osvojio srebro u plivačkom sprintu, 50 slobodno. Srebro su osvajali i braća Skelin, a broncu opet Pešalov, ali i teniski par Ivan Ljubičić i Mario Ančić.
U Pekingu 2008. smo prvi put došli s troznamenkastim brojem olimpijaca (101), ondje smo imali, pazite sad – 15 plivačica i plivača. Kakva vremena. Nije bilo zlata, ali jesu dva srebra. Filip Ude je razbudio hrvatsku gimnastiku, Blanka Vlašić je tih godina bila vladarica visa. Taekwondo koji je u međuvremenu postao jedan od trofejnijih nam sportova, baš je u Pekingu ubrao dvije bronce (Sandra Šarić i Martina Zubčić), dok je Snježana Pejčić “upucala” broncu. U tu čast, baš prije nekoliko dana jedna dizalica u riječkoj luci nosi ime Snježana.
Na Igre na Temzi, odnosno u Londonu došlo nas je čak 107. Rekord! Plivača opet 15. Do zlata su u Londonu na rijetko suveren način, bez poraza, stigle Barakude što je bio i završni rad Ratka Rudića na nacionalnoj klupi. No, himna je ondje intonirana i u čast Sandre Perković i Giovannija Cernogorza. I danas, 12 godina kasnije, Barakude, Sandra i Giovanni su kandidati za kolajnu.
Šain, Martin i braća Sinković doveslali su do srebra, dok su naviku osvajanja medalja nastavili taekwondo kroz Luciju Zaninović, te rukometaši.
Tokija skoro da se ne sjećamo
Hrvatska olimpijska eksplozija medalja je uslijedila u Riju s čak 10 medalja, našim najboljim rezultatom do danas. Polovica toga je bilo zlatno. Sandra Perković je ušla u besmrtnike, baš kao i iznenađenje atletike na ovim Igrama, Sara Kolak. Josip Glasnović je potvrdio mirnu ruku, snažne veslačke ruke braća Sinković odnosno jedriličarsko umijeće Fantela i Marenić. Ako ćemo za nečim žaliti iz Rija to je onda što je briljantno spremnom veslaču Damiru Martinu tisućinka nedostajala, VAR prije VAR-a odlučio da mu je medalja srebrna. Kolajnu iste boje osvojile su i Barakude. Blanka je upotpunila olimpijsku kolekciju broncom, baš kao Filip Hrgović koji nam je tako postao prvi boksač u samostalnoj državi s osvojenom olimpijskom medaljom.
Posljednjih Igara, iako su bile prije tek tri godine, skoro pa da se ne sjećamo. Ma, pamtimo sve dakako i iz tog Tokija, ali to su bile “Igre novog normalnog”. Iako, nema ništa normalno u Igrama pod maskama i s praznim tribinama. U Japan je i otišlo malo Hrvata, 59 tek, ali opet učinak je bio ne dobar, nego sjajan. Tri zlata, tri srebra, dvije bronce. Mateja Jelić je bila nova taekwondo kraljica, braća Sinković su bili “zicer” za zlato i prije Tokija, a teniski turnir na Igrama su obilježili upravo Hrvati. Finale parova, Hrvatska 1 protiv Hrvatska 2. Mektić i Pavić kontra kumova, Čilića i Dodiga. Finale koje nismo mogli izgubiti. Tin Srbić je bio korak do pobjednika, baš kao Tonći Stipanović koji je do regatu-dvije prije kraja imao zlato “na pladnju”. Damir Martin je u suzama radosnicama proslavio broncu, baš kao Toni Kanaet u taekwondou.
