Dario Šarić uživa u reprezentativnom okruženju. Ulogu kapetana koju je prigrlio lani nosi s velikom odgovornošću, ponosom na sve što uz to ide i jako dobro se osjeća kao prvi među jednakima u svlačionici. A svlačionica, tih 12 momaka koje je izbornik Josip Sesar doveo u Pirej, gdje će od utrka tražiti svoje olimpijske snove, ima i te kako veliki cilj. Nitko, doista nitko od njih ne sumnja da su kadri stići tamo gdje ih, objektivno malo tko vidi, a pogotovo kad se sjetimo gdje je Hrvatska bila prije samo godinu dana. U pretkvalifikacijama za kvalifikacije, u obračunima s Luksemburgom i Irskom.

Sada ih s druge strane terena čekaju kud i kamo ozbiljniji izazovi. Dario Šarić, danas tridesetogodišnjak i jedan od trojice (Mario Hezonja i Filip Krušlin) koji je osjetio u Riju što to znači biti na Igrama.

- Kapetanska traka je odgovorna stvar, jer ja sam taj koji mora pričati s igračima, ali i s trenerom ispred momčadi. Suigrače moram pri tome okupiti, pričati o tome kako smo ovdje svi za zajednički cilj i da se tome trebamo posvetiti kakva god naša uloga bila na terenu.

Uvijek ću se odazivati

Dario Šarić je u svojoj karijeri prošao sve i svašta. Od ludo darovitog klinca, koji je poharao Europe u mlađim kategorijama, čovjeka koji je osvojio za Cibonu ABA ligu, preko Efesa do NBA lige u kojoj je sjajno startao, onda nerazumljivo “trejdan” da bi uhvatio nit u Sunsima gdje je ga dočekala ozljeda koljena pa do posljednje sezone u Warriorsima koju je odigrao za minimalac i u kojoj je igrao manje nego je to zaslužio.

- Svaka karijera ima svoje uspone i padove i zato sam se, vjerujem, naučio nositi s izazovima, znam kako se ponašati u nekim teškim situacijama ako do njih dođe. I jasno mi je da kao kapetan u reprezentaciji moram biti i prvi koji će izaći pred novinare i dati izjavu ako nešto krene po zlu.

Ovo nije takav razgovor, ovo je priča u kojoj bi Šarić, danas pun iskustva, trebao podijeliti svoje dojmove, svoja očekivanja uoči početka turnira u Pireju. No, krenimo od njega samog. Kad je završavala sezona u Warriorsima, znajući za njegovu želju za igranjem za reprezentaciju, jedan je američki kolega naletio. Pitao je Šarića koristi li mu reprezentacija preko ljeta kako bi držao otvorena NBA vrata.

- Doista nikada nisam o tome razmišljao na takav način. Moj jedini cilj je napravim sve što je moguće u mojoj moći da hrvatska košarka dođe u bolju situaciju nego je danas. Ako sam zdrav, to nikada i nije bilo upitno, uvijek ću se odazivati. Sve dok mi pozivi budu dolazili i dok ne dođe netko mlađi i bolji od mene. Ali, meni nikada nije padalo na pamet da se kroz reprezentaciju borim za svoj NBA ugovor.

Pomiješani osjećaji

I ove riječi potvrdit će da Dario Šarić nije tip kojemu je NBA ugovor prvi na listi prioriteta. Da je tako, s obzirom na to da je trenutačno bez ugovora i da baš od ponedjeljka kreće potpisivanje novih ugovora u NBA ligi, on bi otkazao, čuvao se ozljede, čega sve ne, jer bilo je i takvih primjera.

- Volio bih se situacijom oko svojeg ugovora baviti tek kad završi ovaj turnir. I pokušavam se cijelo vrijeme ponašati kao da me taj dio priče uopće ne dira. To je moja odluka, odluka sa samim sobom da se time ne opterećujem. Moja egzistencija nije upitna, no ja sam igrač i kao takav uvijek želim više, želim pokazati koliko dobar mogu biti.

Ima li tim kombinacijama uopće mjesta za povratak u Europu? Nekako sa strane se doima kako bi Šarić mogao i kraj karijere dočekati u NBA ligi, jer mu tamo puno toga jako odgovara. Osim...

- Ma znate o čemu se tu radi? Kad dođete u neke godine, onda vam igrački nedostaje neka veća uloga, uloga kakvu imam, recimo, u reprezentaciji. I osjećam da mi takav status baš odgovara, shvaćam da mi to u NBA nedostaje. Ali, tu je i ta priča o tome kako se čovjek lako navikne na život u NBA ligi. I tu su osjećaji pomiješani. Ali, rekao sam već, ja se ne nerviram, kako god bude ispalo, bit će super. Pritisak si ne želim stvarati. Hezonja se vratio u Europi i danas je najbolji igrač Europe na svojoj poziciji. Ima poene u rukama, fizički je moćan, pokazao je što može.

Ipak, Dario bi mogao svoju NBA budućnost baš odlučiti u danima dok traje ovaj turnir. I na to je spreman, posložio je sve u glavi.

- Neće mi to remetiti koncentraciju, trudit ću se da to bude tako. Ako budem morao obaviti neki poziv, dati svoj odgovor agentima o tome dopada li mi se nešto ili ne, to ću obaviti, ali to mi neće remetiti fokus. Jednostavno, ne želim time rušiti koncentraciju.

U reprezentaciji je već 12 godina, cijelu jednu vječnost. I zna što mu jako nedostaje.

- Meni je ovo gušt, jer uspjeh s reprezentacijom vrijedi, ostaje, vrijedi i više nego s klubom, posebno u situaciji u kojoj se nalazi naša košarka, kad je posljednja medalja osvojena gotovo pred 30 godina.

Tada, te 1995., baš u Ateni, gdje smo i sada, a Dario je imao samo godinu dana.

- I cijelo vrijeme od tada mi se nadamo, mislimo da bi to moglo biti baš na prvom sljedećem natjecanju.

Zaslužili smo si ovo

U međuvremenu smo stigli jako nisko. Do pretkvalifikacija za kvalifikacija, ali onda u svom tom čemeru dogodio se onaj turnir u Istanbulu.

- Možda je sa strane ljudima izgledalo da je sve kod nas u raspadu, no mi smo se skupili i kazali si “zašto mi ne bismo mogli igrati baš protiv svakog”. Istina, znalo se dogoditi ovih godina da izgubimo od nekoga od koga to nikako ne bismo smjeli, ali isto tako smo znali dobiti neku od reprezentacija protiv koje smo bili u statusu autsajdera. Lani smo dobro reagirali, ušli smo na taj turnir u Istanbulu sa stavom i tamo pobjedama zaslužili ovo što nam se sada događa. Na ovom turniru su reprezentacije najvišeg ranga, kao što je to domaćin Grčka ili Slovenija, naš prvi protivnik. I to je prava prilika da vidimo na kojoj smo mi razini u odnosu na njih. Ja vjerujem da s njima možemo igrati. Uostalom, mi u Ivici Zupcu imamo centra kakvog hrvatska košarka dugo nije imala, a Hezonja je, već sam rekao, najbolji igrač Europe na svojoj poziciji.

Dario je prije osam godina nosio Hrvatsku prema Riju, bio je u kvalifikacijama u Torinu MVP. A i tada je Hrvatska stigla na taj turnir kao netko tko vreba iz drugog plana. Slična je pozicija sada, a to je pozicija, nećemo niti kriti, koja Hrvatima odgovara...

- Mislim da je to tako. Ali, važno je samo na kraju dana kako ćemo mi izgledati na terenu i kako ćemo se postaviti. Moramo igrati pametno, natjecateljski, dolaziti u situacije koja nam odgovaraju, dolaziti u pozicije u napadu u kojima ćemo tražiti slabe točke protivnika.

Prvi protivnik je Slovenija i Luka Dončić. Dario je odigrao bezbroj utakmica protiv Dončića, kako ga on doživljava?

- Luka ima nevjerojatan osjećaj za prostor. Uvijek vidi gdje mu se nalazi slobodan igrač, dobro se kreće, a sjajan je u načinu na koji koristi svoje tijelo. Nasloni se na igrača, iznudi kontakt, baš je tu moćan. Osim toga, ima i jako duge ruke s kojima je uvijek sposoban asistirati. Zatim pametno prilagodi utakmicu svojoj brzini, a to je odlika i Nikole Jokića. Oni su igrači koji sva zbivanja na parketu prilagode tempu koji njima odgovara.

Sa Slovenijom se igra u utorak od 20 sati, a odmah idući dan, u srijedu, već od 16.30 stiže nam novi ogled, okršaj s Novim Zelandom. Dosta zahtjevno?

- Malo je nezgodno što igramo dvije utakmice u tako kratkom vremenskom roku. I da, tu je taj Novi Zeland kojega jednostavno moramo dobiti za plasman u polufinale.

I tu će Dario Šarić biti važan, njegova uloga odmah po završetku utakmice s Slovenijom bit će da u svlačionici jasno kaže da je Slovenija prošlost, štogod se dogodilo u toj utakmici, da sada postoji samo Novi Zeland.

- Jasno je da će to biti i moj zadatak. I tu će biti važno, u toj utakmici protiv Novog Zelanda da potegnu i igrači koji će manje igrati prvi dan sa Slovenijom. Jednostavno, svatko će morati od nas dati svoj obol. Bit će važno ući u taj duel s Novim Zelandom mentalno čvrst, nikako nam se ne smije dogoditi kilavo otvaranje. Jer, tu možemo razigrati protivnika, dopustiti mu neke lake poene i uvesti se u paniku.

U čemu je tajna odnosa svlačionice i izbornika Josipa Sesara?

- On je bio pametan igrač i razumije jako dobro odnose između igrača i trenera. Osim toga, jako dobro osjeća taktičke detalje s kojima se promijeni tijek utakmice.

Otkako se vratio u Hrvatsku, nakon svršetka NBA sezone, Dario Šarić nije propuštao okršaje NK Šibenika u nastojanju da se vrati u HNL.

- Baš se ta priča dobro zavrtjela. Bio sam na tribinama i u domaćoj utakmicu protiv Vukova, ali i na zadnjem gostovanju, na utakmici odluke u Osijeku. Bilo je to baš slično iskustvo, a s prijateljima sam davno isplanirao to gostovanje jer se naziralo da bi tu mogla pasti odluka o prvaku i promociji u elitu.

S reprezentativnim suigračima ovih dana prati nogometni Eura. Zajedno su se gledale i utakmice Hrvatske. Kakav je bio ugođaj nakon poraza od Italije?

- Pa svi smo bili pomalo šokirani kako je to na kraju ispalo.

Ali, Dario Šarić se divi svom kolegi po dužnosti u nogometnoj vrsti. Luka Modrić je inspiracija i Dariju Šariću.

- Modrić nosi desetku u jednom Realu u 39. godini života. Ima taj pobjednički gard, a uspio ga je prenijeti i na reprezentaciju. Kad vidim koliko dugo igra na najvišoj razini, što je pri tome sve osvojio, kako momčadski, tao i pojedinačno, onda se uhvatim u razmišljanju da bih i ja volio tako. Da bih volio toliko dugo trajati. Luku su uspjesi koje je ostvario s Realom, a onda i s reprezentacijom samo vukli prema naprijed.

Očinstvo me promijenilo

Najbolje stvari, znate već tu priču, događaju se onima koji znaju čekati. Možda to bude na koncu priča i Darija Šarića i Hrvatske, tko zna. Kako bilo, za kraj smo ostavili pomladak. Sin Darija Šarića Niko ima godinu dana i sedam mjeseci, a Dario se ovako vidi kao tata...

- Ma promijenilo me to očinstvo kao osobu. Užitak je gledati kako se dijete razvija, kako upija znanja, a uz njega i ja upijam očinska znanja. Kao sportaš često mijenjaš sredine u kojima igraš, posebno je to teško za one koji imaju školsku djecu ili više djece, tada je dosta toga na leđima majki, odnosno supruga i svaka im čast na tome.

Dario Šarić u utorak će povesti Hrvatsku po malo čudo u Pireju. Kako bi za njega bili kadri, sve su napravili što su mogli u posljednja dva tjedna zajedničkih treninga, Sada ostaje samo parket. Možda nismo prvi favoriti, ali nismo niti reprezentacija koju će Luka Dončić ili Giannis Antetokounmpo olako shvatiti.

A i to nešto govori.