Damir Bošnjak je trener Mirana Maričića, prve hrvatske medalje na Olimpijskim Igrama u Francuskoj. Inače je četverostruki hrvatski paraolimpijac (podkoljenična amputacija), bio je s pištoljem u Ateni, Pekingu, Riju i Tokiju. U Ateni je izborio olimpijski finale, ali medalju nije uspio. No, zato je uspio sada sa Miranom Maričićem u Francuskoj napraviti posao života.
Strašan uspjeh, strašna konkurencija, stvarno je teško uopće bilo izboriti kvotu da bi se došlo ovdje i punio je razloga da budemo ponosni. I Petar Gorša kojeg sam trenirao deset godina u Bjelovaru bio je sjajan peti u finalu.
O svom pulenu Miranu Maričiću Bošnjak će reći:
- Izgleda mladoliko, ali sa 27 godina i nije više mlad, po godinama, a kao sportaš već traje dugo. Njegov sportski put je sjajan, a Olimpijske Igre su najteži dio te priče i kada su se konačno riješila kvota koju smo dugo čekali, prionuli smo ozbiljnijem poslu.
Nije sve išlo glatko.
- Nije. Imali smo tehničkih problema, pušku smo mijenjali zadnjih mjesec i pola dana, pa testiranja, isprobavanja. Stara puška nije bila u kvaru, ali se vremenom pojavljuju nedostaci. Miran je sve to riješio, kao i uvjete nastupa ovdje, sve je uskladio na najbolji mogući način.
Kako izgleda jedan vaš radni dan?
- Sve ovisi o dobu sezone, kada se krene u SK pripreme su iz dana u dan i tu se ne staje nekoliko mjeseci. Ako se uspije nešto vremena uloviti to je super, kao što je bilo za ove Igre. Fizički je bio malo iscrpljen zbog duge sezone i brojnih natjecanja, ali je uspješno sve to prebrodio.
Otkad surađujete vas dvojica?
- Mi surađujemo od Suhla kada je bio svjetski juniorski prvak u Sughl.
I kakav je Miran?
- Baš takav kakav se čini. Kao osoba i sportaš sjajan, radišan, organiziran maksimalno, ništa ne prepušta slučaju. Vrhunski profesionalac.
Vi niste na Paraolimpijskim Igrama u Parizu?
- Nisam se uspio plasirati. Kada smo kod toga nisam bio na Igrama u Tokiju s Miranom, jer sam nastupao na kasnijim Paraolimpijskim Igrama. Zato sam posebno sretan da sam ovdje.
A Damir Bošnjak osobno?
- Radim u streljačkom društvu Bjelovar kao tajnik, inače sam iz Brezovca kraj Bjelovara. Što se tiče trenerskog posla tiče ‘98 godine sam krenuo, ‘00 sam završio na OI Akademiji za trenera, radio s Petrom Goršom deset godina, Bojanom Đurkovićem koji je bio na OI u Londonu. Naš klub u Bjelovaru baš rasadnik olimpijaca – s ponosom je istaknuo Damir Bošnjak.
Natječeš se, natječeš se i onda ti medalja dođe kao treneru. Nikad nije kasno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....