BMX freestyle mlada je olimpijska disciplina koja je svoju premijeru imala prije tri godine u Tokiju gdje su pravo nastupa imala devetorica vozača. Tri godine kasnije u Parizu će biti dvanaestorica najboljih, redom predstavnici sportskih velesila SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Japana, Australije, Kanade... I među njima jedan dečko iz Hrvatske, Varaždinac Marin Ranteš koji već godinama prkosi velikima u ovom ekstremnom sportu, osvaja najveće medalje, a sada je, eto, dočekao i krunu karijere. Silno je želio nastupiti i u Tokiju, ali dogodila se pandemija koronavirusa koja je promijenila kalendar natjecanja i format olimpijskih kvalifikacija, što se na kraju prelomilo preko njegovih leđa i nije vidio Japan. No, nije ga to poljuljalo. Još odlučnije je krenuo dalje, zadržao se i u protekle tri godine u svjetskom vrhu, a prošli je vikend dočekao i ostvarenje sportskog sna i pospremio u džep kartu za francusku prijestolnicu.

Još mi se čini nestvarno

- Još uvijek nisam svjestan toga da idem u Pariz, mislim da će mi to sjesti tek kad odem tamo. Trenutno sam još uvijek fokusiran na to da se pripremim najbolje što mogu, zato se kroz nekoliko dana i vraćam u Kinu na treninge. Sretan sam u onim trenucima kad se sjetim da idem na Olimpijske igre, ali opet mi se to čini nestvarnim - govori nam 28-godišnji Ranteš nekoliko dana nakon uspješnog nastupa u Budimpešti.

Prvih šest ulaznica za olimpijsko natjecanje dodijeljeno je ranije, a još šest ih je bilo “na stolu” na dva ovogodišnja kvalifikacijska turnira, u svibnju u Šangaju i prošli vikend u Budimpešti. U kineskom velegradu Marin je zauzeo peto mjesto i napravio ogroman korak prema Parizu, a priču je zaključio šestim mjestom u glavnom mađarskom gradu. Bio je, kaže, optimist uoči dva presudna turnira.

- Jesam, premda sam u Šangaj išao s friško slomljenim rebrima, što mi je donijelo veliki stres. Ali što se tiče Budimpešte, tu je bilo jednostavnije, bio sam smireniji jer sam si mislio, “ako sam mogao u Šangaju sa strganim rebrima, onda mi ni ovo ne bi trebao biti problem”. Tako je i bilo, uspio sam odvoziti dvije dobre kvalifikacijske vožnje, pa u finalu u kojem se računa bolja od dvije, prvu sam odradio čisto da dobijem neki rezultat, a onda sam vidio da treba još malo pročistiti neke stvari. Tako je druga vožnja bila bolja i osigurala mi odlazak na Olimpijske igre.

Spomenuo je da je slomio rebra uoči Šangaja, ne moramo ni naglašavati koliko je bilo teško trenirati i natjecati se u takvoj situaciji.

- Prvi put sam ih slomio u siječnju, a drugi put 10. travnja, tako da je stvarno bilo friško. Zapravo su još uvijek strgana, ali trenutno nemam nikakvih bolova, što je dobro. No, u proteklih šest mjeseci su mi ti lomovi smanjili mogućnost vožnje i odlaska u teretanu, tako da sam morao izabrati da vozim jedan sat na dan umjesto onih tri, četiri, pet ili šest sati koliko bih inače vozio, plus teretana. Bilo me je strah kakva će mi biti fizička sprema, ali na kraju je ispalo super, nije utjecalo toliko koliko sam mislio.

Posebna veza s Kinom

Sada kada je plasman na Olimpijske igre osiguran, s kakvim ambicijama gleda prema Parizu.

- Glavni cilj je biti prvi! Želim zlatnu medalju, ali bila bi super i bilo koja druga. Na ova dva natjecanja mi je bilo bitno da budem među najboljom šestoricom, a u Parizu je važno da budem na jednom od prva tri mjesta. Razlika je velika, ovo su više bile vožnje na sigurno, a na Olimpijskim igrama toga neće biti. Ali, imam za Pariz spremne potpuno nove i teže trikove.

Naveli smo da je Marin već godinama dio najužeg svjetskog vrha, tako da snovi o olimpijskoj medalji nisu nimalo nerealni. Još 2018. je izborio ukupnu pobjedu u Svjetskom kupu koji je u ovom sportu iznimno konkurentno natjecanje, godinu kasnije je osvojio srebro na Europskom prvenstvu u Švicarskoj, 2021. je u francuskom Montpellieru bio treći na Svjetskom prvenstvu, a 2022. u Münchenu je oko njegova vrata završila i europska bronca. Koji od ovih uspjeha doživljava kao najveći?

- Najdraža mi je bronca sa SP-a u Francuskoj. Puno mi se stvari izdogađalo prije toga, ali u tom trenutku sam se, kao i sad, osjećao najbolje na biciklu. Možda netko drugi misli drugačije, jer bio sam i prvi u Svjetskom kupu, ali meni je ta bronca najveća.

Marin je posljednjih godina najveći broj treninga odrađivao u Americi, u gradiću Holly Springsu u Sjevernoj Karolini. Tamo je živio i trenirao u parku koji je otvorio Venezuelanac Daniel Dhers, jedan od najtrofejnijih BMX vozača svih vremena, Marinov mentor i prijatelj. Dvojac i dalje blisko surađuje, ali sada na drugom kraju svijeta.

- Dhers je posljednjih godinu i pol trener kineske reprezentacije. Prošle godine, kad je bio Svjetski kup u Kini, otišao sam deset dana ranije, čisto da vidim kako je tamo. Dopalo mi se, dopao sam se i ja Kinezima, pa su mi rekli da u siječnju mogu doći s Danielom i tako je krenula ta priča. U ožujku sam otišao na tri tjedna u Ameriku da iselim sebe i Daniela kako bi mogao rentati kuću, i nakon toga sam se vratio u Kinu. Sad je to isti princip kao u Americi, samo vožnja, teretana i spavanje.

Povećava se zanimanje

Ne trebamo ni isticati da su uvjeti za treninge savršeni.

- Najprije smo bili u Chengduu, a sad smo u Zigongu. Kina realno najviše ulaže u BMX sport i stvarno imamo sve što nam treba. Pa čak i ono što nam ne treba.

I u njegovom Varaždinu već nekoliko godina postoji kvalitetan skate park koji mu je od velike pomoći kad je kod kuće.

- Bez parka u Varaždinu bi bilo puno teže. Dobro mi dođe kad se vratim kući i budem ovdje nekoliko mjeseci, ali opet, nemamo ništa u hali. Zato sam uvijek i išao u Ameriku, a danas u Kinu, jer tamo imaju hale i bez obzira na vremenske uvjete, svaki dan možemo voziti, tako da je to velika razlika. Ali dobro, ovo je tek početak ekstremne scene u Hrvatskoj, pa vjerujem da će se i to s vremenom promijeniti.

Povećava li se ta scena u našoj zemlji?

- Da, puno nas je više u posljednjih 4-5 godina, ne samo BMX vozača, nego je i cijela ekstremna scena porasla. U Varaždinu imamo, uz Osijek, trenutno najbolji park u Hrvatskoj, a čak mislim da je za treninge naš i bolji jer imamo madrace i gume, pa nam dolazi puno vozača iz Slovenije, Austrije i drugih europskih država. Vidim i u Varaždinu, i općenito u Hrvatskoj, da popularnost sporta raste, a vjerujem da će ga moj odlazak na Olimpijske igre još više podići. Uvijek smo spadali u neku drugu vrstu ljudi, nismo spadali među sportaše, ali takvo se razmišljanje promijenilo otkad smo postali olimpijski sport. I mi se odričemo jednako kao i svi drugi sportaši. Ja sam šest godina živio u Americi, a sada već šest mjeseci živim u Kini. Nije mi sve bogomdano, iza mojih uspjeha su rad, trud i disciplina.

Prošao je Marin puno toga, iza njega su operacije ramena i ključne kosti, padovi na glavu, lomovi... No nikad nije pomislio dići ruke od sporta koji toliko voli.

- Znaju se dogoditi takvi trenuci, kao i u svakom drugom sportu, ima uspona i padova, ali puno se gorih stvari dogodi u životu od nekog lošeg rezultata, tako da nikad nisam došao do granice da bih rekao da više neću voziti. Čak ni te ozljede me nisu poljuljale. Jest, bilo ih je puno, posebno u zadnje dvije godine, ali u usporedbi s drugim sportašima i drugim sportovima, ja sam još super i nemam se što žaliti.

Volja i želja su najvažnije

S obzirom na te ozljede, koliko prosječni BMX vozač može trajati?

- Sve ovisi o tome u kakvom je stanju tijelo i koliko imaš volje i želje, jer bez toga ne možeš ništa. A što se tiče ozljeda, ako se ne saniraju kako spada, onda to kasnije dolazi na naplatu. Srećom, imam Polikliniku Cerebellum koja me podržava od 2018. i koji god problem da sam imao, uvijek su ga riješili. Mogu im pripisati puno svojih rezultata jer bez njih se ne bih mogao tako brzo vraćati na bicikl. To mi je bio jedini problem u Americi, kad sam se ozlijedio, ozlijedio sam se i jednostavno sam čekao da prođe.

Jasno je da se u BMX-u ne vrte novci kao u nekim drugim sportovima, ali Marin kaže da može normalno živjeti od svog posla.

- Živim profesionalno od ovog sporta više od deset godina. Naravno, u početku svi misle da trebaju dobiti sve i svašta, ali kao i u svakom drugom sportu ili bilo kojem poslu, prvo trebate nešto napraviti ili se dokazati da bi to funkcioniralo.