Ima posebnih likova u olimpijskoj rukometnoj povijesti. Recimo, samo je jedan čovjek i kao trener i kao igrač osvojio olimpijsko zlato - Francuz Guillaume Gille. Naš Slavko Goluža osvojio je zlato kao igrač, broncu kao izbornik. Međutim, imamo mi čovjeka koji je na olimpijskim igrama bio četiri puta, osvojio kao igrač broncu i zlato, kao trener (asistent) još jedno zlato, dok je jednu reprezentaciju koja tada nije bila svjetski vrh uspio dovesti na OI i to je ustvari bio njen veliki početak da bismo je danas vidjeli kao jednu od najboljih. Prošao je ispadanje sa OI, ispadanje na OI. Sve, moglo bi se reći...
Debitant s 27 godina
Čovjek kojem je sve to pošlo za rukomet je Irfan Smajlagić, pritom je napravio za hrvatsko zlato u Atlanti nešto nesvakidašnje kada je na cijelom olimpijskom turniru promašio samo jednu loptu. No, to je tada bilo normalno, jer na Svjhetskom prvenstvu 1990. u Čehoslovačkoj nije promašio niti jednu, isto je ponovio i na Euru 1994. u Portugalu kada je Hrvatska osvojila prvu veliku medalju - broncu.
Reprezentacija koju je Smajlagić odveo na Olimpijske igre je Egipat u Pekingu 2008. godine, što je ujedno bio i njegov posljednje nastu. Zlato s klupe u Atene u suradnji s izbornikom Linom Červarom bilo je posljednje zlato koje je osvojila Hrvatska. Evo, sad je 20 godina od toga, pa je lijepo prisjetiti se tih najposebnijih trenutaka karijere koja i danas traje na klupi banjolučkog Borca, gdje je svojevremeno sve i počelo. U kojoj je, uz naše Ivana Balića i Jelenu Grubišić, član Kuće slavnih utemeljene prije godinu dana u Beču. Ako Amerika ima s razlogom košarkašku Kuću slavnih, ima je s razlogom i u rukometnom smislu Europa. Ovo je olimpijska priča Irfana Smajlagića...
Prvi nastup bio je u Seoulu 1988. i odmah osvojena bronca?
- Da, to je bilo ostvarenje želja. Bio sam debitant, makar nisam bio mlad, već mi je bilo 27 godina. Sjećam se da je bilo dosta otkaza, da su reprezentaciju vodili Abas Arslanagić i Josip Glavaš. Desno smo bili Memić i ja, lijevo Holpert i Jarak. Svašta nam se događalo. Prvo, bilo je samo 12 igrača na terenu, drugo krenuli smo porazom od Sovjetskog saveza, izgubili smo bod od Islanda i za drugo mjesto koje je vodilo u borbu za broncu trebalo je dobiti Švedsku. Dobili smo, za broncu smo dobili Mađare i ispalo je super, prve OI i prva medalja.
Druge Igre su bile u Atlanti. Tamo je osvojeno prvo hrvatsko olimpijsko zlato u povijesti?
- I tu je bilo svega. Prvo smo se na pripremama potukli s Alžirom, onda skoro izgubili na startu od Švicarske, ali nekako smo znali da vrijedimo i bilo je mirno. Ključ je bila Rusija koju smo dobili u skupini, otišli u polufinalu na Francusku, Ruse izbacili, a oni su tada bili top. S Francuzima smo lako izašli na kraj, makar su oni bili svjetski prvaci i onda smo u finalu dobili Švedsku. Priča koju je teško ponoviti. Velimir Kljaić nas je sjajno vodio.
Nakon Atlante bilo je jedno veliko razočaranje...
- Je, možda i najveće u mojoj karijeri kada se nismo plasirali u Sydney. To je bila priča u kojoj smo bili malo stari na Europskom prvenstvu u Zagrebu, malo puno toga je išlo po inerciji prethodnih vremena, dok toga u sportu nema. I to nam se vratio negativno protiv Slovenije. Teško je zaboraviti, trebali smo biti u Sydneyju kandidati za medalju.
I nakon Sydneyja je došla Atena, preselili ste na klupu.
- Bio je sjajan turnir, nastavak priče od godinu ranije kada smo postali svjetski prvaci. I na neki način to je bio razlaz, ali krasna uspomena za sva vremena.
Nakon Atene ste u Peking doveli Egipat, koji je tada bio dobar, ali ne još sila kao što je danas?
- Imali su nas na piku zbog Hassana Moustafe koji je tada isto bio prvi čovjek IHF-a. Imali smo dobivenu utakmicu s Rusima, čak se i Maksimov čudio što su dosudili ukrajinski suci da bi oni to dobili. Izgubili smo jedan razlike od Rusije skoro sa sirenom, Danska nam je zabila za egal sa 12 metara na isteku vremena (Mikkel Hansen), dva smo susreta izgubili od Njemačke i od Koreje po dva razlike, dok smo Koreju imali na +3 u poluvremenu. Na kraju smo odigrali egal s Islandom koji je tada igrao finale. Ispali smo u skupini, ali nikad nešto slično nisam doživio. Imali smo dva boda, prve tri reprezentacije su imala po šest.
Svašta se prošli, veselja, razočarenja... Što je najvažnije za jednu momčad na takvom turniru?
- Da ima dobru atmosferu, da raste i da prihvati ideju trenera. Olimpijski turniri su drugačiji, na njima su uvijek svi bolje pripremljeni, nego na nekim drugim prvenstvima koja se događaju kroz sezonu. Na jednom turniru može se svašta dogoditi, ali stabilnost momčadi je ključna. Nekad su sustavi bili drugačiji, igrača manje nego danas...
Gledali ste Hrvatsku s Dagurom Sigurdssonom. Kako vam se čini?
- Vidi se namjera da se igra ubrza, što nije jednostavno jer se navike mijenjaju jako teško. Zato sam rekao da je jako važno da momčad slijedi ideju trenera. Drugo, obrana je ta s kojom svaka momčad dobiva na progresiji i mislim da tu ima stvari koje nisu idealne. Mi smo imali stabilnost u tom smislu s igračima koji su bili u stanju 60 minuta bili na vrhunskoj razini, kao što su bili Kaleb ili Metličić, imali smo igrače s obrambenim gardom, što danas nije slučaj, dok se ne isprofiliraju. Jako je teško ocijeniti u kojem će to pravcu ići, ali je sigurno da ćemo morati biti znatno duže na vrhunskoj razini, nego u posljednje vrijeme.
Favoriti u Parizu?
- To o čemu pričam, Francuska je ta koja ima spomenuti gard, Danska ima to na svoj način, to su realno selekcije koje danas dominiraju. No, u sportu nema nemogućeg.
Da, baš tako, kao ni krila koja su na turniru znala imati učinak od 98 do 100 posto. A takav je bio Irfan Smajlagić, za kojeg je legendarni Beng Johansson rekao kraj svih svojih zvijezda da boljeg igrača u životu nije vidio. A Švedska je u to vrijeme bila apsolutni vrh.