Početak godine za Barakude je bio sjajan i uvijek će nam takav i ostati u sjećanju, pamćenju. Odmah iza Nove godine, Dubrovnik i Zagreb su bili arenama Europskog prvenstva na kojima je ova družina stigla do finala, na koju minutu do trona ili obrane naslova prvaka Europe. Srebro kojem smo se i tada s pravom veselili, ma koliko igrače i stožer u prvi tren “zagrnula” tuga zbog poraza, u biti je iznjedrila ono što je slijedilo samo nepunih mjesec dana kasnije. Naslov svjetskog prvaka u Dohi. Veljača nije završila, Barakude su već imale dva finala, srebro i zlato, stajanje na postolju bilo im je normalno poput ulaska u dnevnu sobu.
Ne zanima me ništa prije
Što Barakude mogu ponuditi u Parizu? Hoće li biti nekih modifikacija, možda nešto drukčije? Sasvim sigurno momčad jest malo drukčija, mi bismo rekli bolja, jača, za jednog Jokovića, ali i Bukića kojeg nije bilo na svjetskoj smotri u Kataru. Ponešto je tema ipak ostalo za “protresti” s izbornikom vaterpolske vrste, malo prije njihovog polaska u srijedu iz Zagreba za Pariz.
- Ne volim se vraćati u prošlost. To je moj stav i razmišljanje - za početak će izbornik Ivica Tucak.
- Stvarno me više ne zanima ni Doha, ni Zagreb, Dubrovnik, sve ono što je bilo u prošlosti. Zanima me i fokusiran sam samo na sutra. Mislim da tako i treba biti. Naravno, što se samog sastava momčadi, što se tiče papira koliko god papir nikada nije ništa odlučivao, ono govori da smo jači. Imamo dodatnu brzinu u liku i ove dvojice igrača koje ste spomenuli, i ne samo brzinu. To su igrači koji ipak imaju određeno iskustvo i kvalitetu više. Imamo sada i vratara Tonija Popadića koji je znao u nekoliko navrata, kada nije bilo Bijača, preuzeti sjajnu tu ulogu. Ponavljam, sve je to ipak i samo papir. Svi dečki koji su tu, pokazali su da je to u bazenu izgledalo dosad odlično. Ono jedino što želim je da imamo onu glad, onu želju, motiv koju smo imali uvijek, koja nas je krasila. Mislim da tu neće ništa biti upitno. Još sam nešto igračima rekao odmah nakon utakmice s Amerikancima u Šibeniku, u petak navečer. Nešto što sam izrekao “milijun puta”, pa mogu i još jednom. Rekao sam im da ne igra tih 13 igrača na papiru koji su ne znam, najbolji, nekome se najviše sviđaju, nego 13 igrača koji međusobno najbolje funkcioniraju. To je moj stav, ali i zadatak jer spada u djelokrug posla trenera napraviti tu kemiju između igrača. Bilo koji od te 13-orice igrača kad napravi pogrešku, a pogreška je sastavni dio igre, odmah ostalih 12 igrača moraju biti sretni i zadovoljni ispraviti tu pogreške kolege. To kad napravimo, onda smo ekipa, momčad.
Nećemo onda o prošlosti, pa ni o velikim ovogodišnjim uspjesima tipa EP i SP, ali ovog ljeta, na pripremama, turniru na Sardiniji, u Zagrebu protiv Mađarske... Gledali smo sve utakmice, što uživo ili na TV, ali čini nam se da ste uspjeli u tom naumu. Imate li momčad?
- Načelno negdje to tako i jest bilo. Opet, bit ću iskren, ona posljednja utakmica protiv SAD u Šibeniku, neke stvari mi se nisu nimalo dopale. Ako mogu ikome zahvaliti, drago mi je i zahvaljujem da nam je došla takva jedna utakmica. Već smo to analizirali. Pogreška je sastavni dio igre i nitko je ne radi namjerno, svjesno, ali se ne može dogoditi da kad napravimo pogrešku u napadu, da onda u obrani “curimo” zbog nesnalažljivosti, nekakvim glupostima koje nisu dosad bile vidljive. Mi smo protiv SAD stvarno radili dječje pogreške u napadu, ono... Igrač sam samcat pred golom i da sad ne ulazim u detalje, onda otraga “curimo”, pustimo igrača da nam se prikrade iza leđa, bacimo loptu nakon faula ili ne uzmemo loptu koja je trebala biti naša i tako. Kad se veže takvih sedam, osam gluposti, onda to rastoči sve. I mene, i momčad, sve. To je nedopustivo. Iz jedne napadačke pogreške, uđemo u tri defenzivne, nakon još jedne pogreške u napadu opet dvije u obrani. Onda dođemo rezultatski od +2 do -3.
Dobro, sve ovo jasno da stoji, ali jesu li te pogreške ipak posljedica još malo i umora od priprema, treninga?
- Apsolutno, stojim iza toga i bilo je i toga, ali ne smije nam to biti opravdanje. Ne smijemo reći “ha, umorni smo”, pa onda možemo raditi gluposti. Ne! Kad si umoran, onda moraš raditi racionalne poteze. Ne smiješ dopuštati poklone. Tada valja igrati pametno, kako se veli na 0:0, na čvrstu igru. Tu smo protiv Amerikanaca “procurili” u trećoj četvrtini, iako moram reći i da su prve dvije četvrtine bile skoro pa briljantane. No, treća i dio četvrte mi se nije svidio. To sve mora biti na puno višoj razini, onoj koju mi želimo jer ono što smo odigrali u nekim trenucima protiv Amerikanaca može biti dovoljno za 7. mjesto ili peto, deveto. To nas ne zanima. Jasno mi je da su igrači u tom susretu, bio je kraj priprema, nakon utakmice su išli doma i oni su glavama već bili sa svojim ženama, curama. To mi je jasno, ali svejedno to moramo dovesti u red.
I Japan može dobiti svakoga
Olimpijski turnir je specifičan, nemjerljivo jači od EP, posebno od SP na kojem uvijek dođe jedna utakmica u kojoj se možete “odmarati” jer će s druge strane biti momčad klase Južna Afrika ili Kina. Na Igrama tome nije tako, u konačnici naša skupina u Parizu je vrlo jaka, tu su Crna Gora, Italija, Grčka, Rumunjska i SAD. Kako tempirati formu na ovakvom natjecanju jer iskustvo uči da su Igre vrlo često ipak u biti dva turnira. Prvi je unutar skupine, onda eliminacijski dio. U Londonu 2012. je Hrvatska osvojila zlato kao rijetko koja vaterpolska momčad uopće “prokrstarivši” u cijela dva tjedna, bez ijednog poraza. To je raritet. Četiri godine kasnije, u Riju je jedna Srbija, tada iznimno moćna, u posljednjem kolu skupine protiv Japana “visjela kao luster”, gubili su s tri gola i na koncu jedva izborili četvrtfinale, a onda... U drugom tjednu, suveren put do finala i osvajanje zlata.
- Činjenica je da na OI nema više momčadi tipa Kazahstana, Velike Britanije ili Južne Afrike. Zato svaka od ovih 12 reprezentacija u Parizu, ali doslovno svaka može dobiti svaku momčad. Rumunjska može bez problema dobiti bilo kojeg suparnika u skupini, ako taj suparnik samo malo olako krene ili mu je loš dan ili malo nesreće... U drugoj skupini je Japan sposoban dobiti svaku momčad koja nije na 100%. Svaku! Iz naše skupine da bilo koja momčad završi na kraju na postolju, izuzev Rumunjske, nije iznenađenje. Dakle, turnir je težak i mi ćemo morati kao i uvijek ići iz dana u dan, iz utakmice u utakmicu. Naš cilj se zna, želimo napraviti dobar rezultat, do kuda ćemo otići, to ćemo vidjeti. Od utorka smo mi već u potpunosti usmjereni na Crnu Goru kao prvog suparnika. Prvi dani u Parizu, neposredno kad dođemo, bit će isključivo fokusirani na prvo kolo i Crnu Goru - naglašava izbornik.
‘Problemi’ s Crnogorcima
Idemo i mi baš malo pobliže o Crnogorcima. Momčad koja na papiru ne izgleda možda moćno, nemaju jednu, dvije izrazite zvijezde, ali vaš kolega ondje Vladimir Gojković je, dojma smo, uspio složiti baš ono na čemu vi inzistirate - momčad. Nadalje, ta Crna Gora nam je kroz povijest ispala poprilično nezgodna, sastav koji nam možda ne odgovara, što li?
- Je, dogodili su se ti neki za nas nesretni rezultati, počevši od EP u Budimpešti 2020. kada smo se borili za broncu, praktički dobili utakmicu, skoro demolirali tri četvrtine, da bismo na kraju izgubili. Od tog trenutka su se oni malo onako, dignuli. Ali, kad već pričamo o tome, stalno se nameće to pitanje kako nam oni “ne odgovaraju”. Zaboravlja se međutim da smo ih vrlo, vrlo uvjerljivo dobili 2015. u četvrtfinalu SP u Kazanju. Godinu dana kasnije, u polufinalu OI u Riju smo ih i opet demolirali. Mislim 12:8. Pa smo ih 2018. na EP opet dobili, u četvrtfinalu. Prema tome, nismo mi imali baš neuspjeha tolikih s njima, ali dogodila se ta 2020. i od onda su se oni malo osokolili protiv nas. Je, posljednje dvije, tri utakmice su nas mučili, u Fukuoki 2023. i u Dubrovniku na EP u siječnju smo izgubili na peterce iako smo i opet vodili skoro cijelu utakmicu. Oni su osjetili kako se ono veli “krv”, to je sve sportski, na nama je pokazati da smo ipak za nijansu barem jači. Da će biti izuzetno teško, nema sumnje. Crna Gora je reprezentacija koja nema neku svjetsku klasu u svojim redovima, koja spada u Top 5, ali imaju 13 igrača koji su kao momčad, kao ekipa izvrsni, djeluju odlično, imaju visok ritam igre. Izuzetno ih poštujem.
Jedno se pitanje našim vaterpolistima ne postavlja uoči odlaska na velika natjecanja, bila to planetarna prvenstva, kontinentalne smotre ili olimpijske igre. Ne postavlja se pitanje - što vam je cilj? Ova skupina sportaša uvijek ima isti, najviši cilj. Medalja. Izbornik Ivica Tucak još od veljače spominje, na ovim Igrama u Parizu ima veliku opsesiju, želju - olimpijsko zlato.
- Želja, velika želja i to ne mogu skrivati. U svojoj sam karijeri napravio, hvala Bogu, neću reći sve, ali uistinu puno toga. Na to se neću vraćati, svi su ti rezultati iza mene, i dalje ću voditi hrvatsku reprezentaciju. No, sad slijede Igre i meni fali to olimpijsko zlato. Imao sam priliku igrati olimpijsko finale, nažalost to smo izgubili. Znam i kakav je to osjećaj, zato mi nedostaje to zlato. Živim za njega, to je moj život, sportski san i dok ga ne ostvarim ja neću biti miran. Mislim, ako ga ne ostvarim do kraja karijere, neću biti miran, neću biti sretan unatoč svim rezultatima koje sam postigao. Negdje će mi faliti baš to. Ovime sam sve rekao.
Ma koliko ste vi vaterpolisti vjerojatno naviknuli na tu ulogu favorita ili najužih kandidata za medalju na svim natjecanjima, koliko je teško to breme? Ili je možda baš ono dodatno motivirajuće?
- Ja sam 12 godina na klupi reprezentacije i nije bilo natjecanja na kojem se od nas nije tražila medalja. Tako je i sada, pa i neka je. Dodatan je to motiv, mamac, snaga. Na koncu, mi smo ljude nekako i naučili na to. Meni je nekad samo smetalo to što nismo u stanju vrednovati svaku medalju. Nikad neću zaboraviti tu srebrnu medalju iz Rija, pazite olimpijsko srebro, a dočekani smo skoro kao gubitnici. Što nije baš bio slučaj u drugim sportovima, ali dobro. Neka nam je sve to dodatan motiv. Mi smo sigurno reprezentacija koja ima svoje kvalitete, šansu za postizanje vrhunskih rezultata, to je sigurno i daj Bože da bude tako.
Odužilo se s Bijačem, ali bit će ok
Kakav generalno očekujete vaterpolski turnir u Parizu? Recimo, po ocjenama mnogih nogometnih stručnjaka, Euro u Njemačkoj je bio za jednu klasu kvalitativne izvedbe ispod očekivanog, kao razlog se spominjala premorenost igrača. Može li se takvo što dogoditi vaterpolu na OI?
- Očekujem prije svega izjednačen turnir i mislim da ćemo svaki dan, odnosno u svakom kolu svjedočiti utakmicama koje će se odlučivati petercima. U obje skupine. Moje je očekivanje da će odlučivati jedna lopta, motivacija, koncentracija, nadahnuće pojedinca, obrana vratara... Što se tiče umora, da njega ima, previše je utakmica u cijeloj sezoni. Zato sam tako i koncipirao pripreme ne želeći igrati previše utakmica. Mislim da su igrači doslovno “zagađeni” brojnošću utakmica, pa sastancima prije i poslije. Trebaju se glave koliko toliko “resetirati”, ali mislim opet da smo odradili ono što smo trebali. Vjerujem da se ipak nitko, mi sigurno ne, neće vraćati u prošlost tipa, koliko je bilo utakmica već odigranih. Sad smo samo usredotočeni na tih 15 dana. Nema razmišljanja više o umoru, kakav umor. Ta riječ u glavi više ne postoji. Postoji želja, glad, motiv, vjera u sebe, u svoje mogućnosti, u svojeg suigrača, trenera, u Savez, državu... Što god, ali umora više nema. Ta riječ više ne postoji. Naglašavam i ponavljam, ne postoji. To ću isto reći igračima - vrlo je odlučan po ovom pitanju izbornik svjetskih prvaka.
- Slušajte, ako ćemo tražiti alibi u bilo kojoj situaciji u umoru ili zato što u Parizu nema klima uređaja u Selu, kakva će biti hrana, kreveti... To je zaboravljena priča. Kako nama, tako i drugima. Cilj je jasan. Imamo 13 ratnika koji idu sada u rov, šljemovi na glavu i ćao - figurativno će Tucak.
Kakvo je stanje s kapetanom nam, Markom Bijačem i njegovim leđima?
- Malo se odužio taj oporavak, mislio sam da će to biti kraće, brže. No dobro, pokazuje već znakove kako ide na bolje. On ima dovoljno iskustva, utakmica iza sebe, tako da vjerujem da neće biti nikakvih problema. Zato je uostalom Marko, još u nedjelju navečer, prvi došao u Zagreb odraditi terapiju pa je u ponedjeljak ujutro sam odradio i trening u bazenu. Vjerujem da će sve biti OK.