Niti jedna priča o braći Sinković nije potpuna bez Nikole Bralića. Nije ih počeo trenirati čim su prvi put uzeli veslo u ruke, ali dobio ih je u ruke kad su ušli u seniore i svaki njihov veliki uspjeh, svaka njihova medalja, ima njegov potpis. Pariz su Valentu i Martinu Sinkoviću četvrte Olimpijske igre, nakon Londona, Rija i Tokija u kojima su osvojili srebro u četvercu na pariće, pa dva zlata, u dvojcu na pariće i dvojcu ‘bez’. Svaki put je trener posade koja se kući vraćala s olimpijskim odličjem bio naravno Nikola Bralić, koji je po tome najuspješniji trener u hrvatskoj olimpijskoj obitelji u Parizu.
Najlakše od svega je nabrojati sve medalje iza kojih je trenersko znanje ovog danas 72-godišnjaka koji je 2015. i službeno proglašen najboljim svjetskim trenerom u izboru Svjetske veslačke federacije. One su njegova ostavština za sva vremena kojoj i nije potrebna interpretacija, ali uvijek je bolje od nabrajanja svega što je napravio bilo je slušati Nikolu Bralića. I njegove veslače o njemu.
U Riju kao na Prvenstvu Dicma
Pa neka ovo bude samo jedna mala šetnja kroz naše razgovore s njim i o njemu...
- Ja malo drukčije funkcioniram od većine ljudi, pa nisam bio ni nervozan ni uzbuđen uoči finala. Osjećao sam se kao da idem na Prvenstvo Dicma.
To nam je rekao jutro nakon što su Valent i Martin Sinković osvojili svoje prvo i hrvatsko prvo veslačko olimpijsko zlato u Riju.
Olimpijske igre jednako Prvenstvo Dicma. Izjava taman u njegovom stilu.
Taj razgovor iz Rija trajao je “beskrajno” jer internetska veza je pucala, ali koliko god puta se prekinula, toliko puta bi Bralić nazvao ponovo jer smo se tako dogovorili. Mnogi se vjerojatno ne bi zamarali, ali Bralić nije mnogi. Bralić je jedinstven.
- Lijep je osjećaj znati da si osvojio olimpijsko zlato. Malo sam na brzinu u glavi izvrtio karijeru. Ovo je bilo kao da se penješ na 15. kat zgrade i na 15. je olimpijsko zlato. Ali kad si se već popeo na 14. kat, penjanje na taj 15. neće te fascinirati i oboriti s nogu. Nisam ja iz podruma skočio na 15. kat, polako je to išlo, stepenicu po stepenicu, kat po kat, puno je tu bilo strpljivosti i rada, rada, rada, podizanja kvalitete i na kraju je došlo i olimpijsko zlato. Zato to nije djelovalo šokantno na mene.
Nakon Rija su ga braća Sinković iznenadila željom da odbace po jedno veslo i karijeru nastave u dvojcu ‘bez’, ali spremno je prihvatio izazov. I baš kao što su dvojcu na pariće bili dvaput svjetski prvaci i potom olimpijski pobjednici, isto su napravili i u dvojcu ‘bez’.
- Mislim da je olimpijsko finale bilo logičan slijed cijele sezone. Kako smo odrađivali utrke cijele sezone tako je bilo i u Tokiju. Cilj je bio samopouzdano izaći na stazu i pobijediti. Potpuno su realizirali ono što smo zamislili, a nismo ni išli na razbijanje jer su bili dosta sumnjivi uvjeti i ne bi bilo dobro uhvatiti nekog “račića”, pametnije je ići na “zihericu” - prokomentirao je Bralić nakon tokijskog zlata, mirno kao da je ponovo osvojio... pa, Prvenstvo Dicma.
Bralić je prvenstveno veliki radnik, a takvi su i Valent i Martin Sinković, uvijek i bez isprika i zato su i mogli savršeno funkcionirati svih ovih godina. A kad jednom podvuku crtu pod zajedničku priču ostat će im sjećanje i na bezbroj zabavnih situacija s trenerom u glavnoj ulozi...
- Nakon prve utrke u Tokiju izađemo na ponton i odmah mi kaže “čuj Valent, nisam te nikad u životu vidio da ovako loše veslaš”. Rekao sam mu “Brale, znaš da nam možeš sve reći, ali ovo su Igre, ne možeš baš ovdje”. Nije se dao smesti, samo mi je odgovorio “pa znaš da je to moj stil”. Ili jedan popodnevni trening uoči Igara, na jezeru valovi, puno čamaca, nije nam išlo i kad je završio trening pogleda me i kaže “sjećaš se što sam ti rekao zašto su oni juniori na Peruči loši, e vidiš, ti si danas imao baš isti zahvat kao oni” - smijao se Valent Sinković prepričavajući dogodovštine s OI u Tokiju.
Najdraža utrka polufinale SP
Nakon tih Igara je Bralić na neizostavno pitanje koje mu je olimpijsko zlato draže odgovorio “ono iz Rija jer je bilo u nenormalnim uvjetima i prvo olimpijsko zlato”, ali rekao je i nešto što je vjerojatno iznenadilo samo one koji ga ne poznaju...
- Srebro iz Londona mi je i dalje najdraže. Izgubili smo dobiveno, ali me nije to kosnulo, vjerovao sam da to možemo ispraviti i ostvario sam to.
A kad ga pitate koja mu je utrka najdraža neće izabrati niti jednu u kojoj je prolazak kroz cilj značio da je zlato oko vrata, olimpijsko ili bilo koje drugo...
- Najdraža utrka mi je kad su u polufinalu Svjetskog prvenstva 2014. izveslali najbrže svjetsko vrijeme u dvojcu na pariće 5:59.72. Zbilja su bili klasa za sebe, a razlika između njih i svih ostalih bila je baš drastično velika.
Savršena utrka, utakmica, meč.... Ono što je trenerima najvažnije.
- Ljudima su Olimpijske igre posebno veselje, ali mi treneri ne gledamo na to tako, i za Igre se pripremamo kao i za svako SP. Ako dobro radiš - napravit ćeš rezultat, ako popustiš i jedan posto u radu pitanje je možeš li ostati na vrhu. Nama 1 posto znači 6 sekundi, a popustiš li u radu 2-3 ili 5 posto pitanje je možeš li se uopće vratiti iz te “rupe”, postaješ trećerazredna ekipa.
Kad su se braća Sinković nakon Tokija odlučila vratiti u dvojac na pariće rekao je...
- Meni je zapravo svejedno, jedino se veselim što više neće biti rasprave tko je kriv što čamac visi lijevo ili desno. Ja sam znao odgovor, ali oni nisu, ali sad više neće biti toga problema.
Kad su se nakon SP-a 2023. odlučili za još jednu promjenu, odnosno povratak u dvojac ‘bez’, nije mu bilo svejedno.
- Rekao sam im da se ne slažem s tom promjenom, ali isto tako sam im rekao da ću ih podržati i pomoći im najviše što mogu. Oni su ti koji najviše ulažu tako da njihove odluke treba poštovati, moje je da ih stručno podržim koliko znam, umijem i mogu i to ću napraviti.
Bilo je više razloga zašto mu ta odluka nije sjela, ali glavni je imao korijen u onome što je kod Bralića uvijek bilo najvažnije - rad, rad, rad... Odnosno, bio je uvjeren da Sinkovići mogu biti ispred Nizozemaca Twellaara i Broeninka koji su braću pobijedili na SP-u na način na koji su oni nekad pobjeđivali suparnike.
- Da, uvjeren sam da se može pobijediti Nizozemce, ali to traži puno odricanja, ne znam jesu li oni sad spremni za to. Ja volim uvijek ići na najtvrđe, do kraja.
Ništa zdravo za gotovo
No, kao što je rekao, ta odluka nije bila njegova, ali sad je to ionako prošlost. Pariz i još jedna borba za zlato su ono na čemu je potpuni fokus, i njihov i njegov....
- On je veliki, veliki radnik, želi da sve bude kako treba, da svaki trening odradimo 100 posto, ali istodobno razumije da smo ljudi, a ne roboti. Ima jako puno znanja, ali ono što mene posebno fascinira je da stalno uči nove stvari, ali to novo ne uzima zdravo za gotovo, nego uvijek prokalkulira što bi mogao uzeti od novoga i ima li uopće smisla išta uzimati. Bez njega ne bismo bili tu gdje jesmo - objasnio je jednom Bralićevu “trenersku tajnu” Martin Sinković.
Za Bralića je to jednostavno...
- Smatram da uvijek moram napraviti korak ispred ako želim plivati na vrhu, znači moram doći do nekog rješenja koje drugi nemaju. I moram individualizirati trening toliko da izvučem maksimum iz ekipe koju imam, znači, ne se držati neke opće sheme, nego jednostavno uzeti ono što nama najviše odgovara. I tako mi i radimo.
Genijalac uz genijalce. Ne iza njih, nego uz njih.